Piše: Nejra Latić-Hulusić, thebosniatimes.ba
Sada već davne 1984. godine, dok magični snijeg pokrivao naše lažne snove o bratstvu i jedinstvu, a u kuhinjama, skrivenim daleko od Klasovog hljeba i Olimpijskih igara se uveliko krčkao plan za rat, u Berlinu je nastala pjesma koja se danas pušta na dernecima kad nekoga uhvati nostalgija.
Pjesma se zove “99 crvenih balona” ili “99 Luftballons”. Pušta je raja na dernecima danas kad se potroše sve ideje, a samo rijetki znaju da je ovo jedna od najtužnijih modernih antiratnih pjesama.
Pjesma govori o zaigranoj djevojci koja kupi 99 balona i pusti ih u zrak, a baloni uzbune pse rata sa obje strane Berlinskog zida, jer ne vide balone kao balone nego paranoišu i dižu tešku artiljeriju misleći da je riječ o neprijateljskoj provokaciji.
Tih 99 crvenih balona u zraku, na ničijoj teritoriji, kako pjesma kaže, na kraju je izazvalo nuklearni rat koji je sravnio grad I pretvorio ga u pepeo. Ona hoda gradom pokušavajući da nađe jedan preostali balon kao dokaz da je grad ikada postojao.
U američkoj verziji pjesme koja je snimljena nakon velikog uspjeha njemačke verzije kraj kaže:
99 snova sam imala
u svakom po jedan crveni balon
Sve je gotovo i stojim sad
U pepelu što je bio grad
Da mi je pronaći neki suvenir
Da dokažem da je ovdje nekada
Postojao svijet
I, evo ga, jedan crveni balon,
Pomislim na tebe i pustim ga da leti
Neka mi tumači jednog i drugog jezika ne zamjere, ovo je najbolje što sam znala, a meni dosta da rastumačim da je 99 balona pjesma 99, odnosno puno snova, ambicija i života ljudi koji su postali nečija meta samo zato što su se rodili na nekom mjestu u neko vrijeme.
Prije neki dan je obilježeno 30 godina od rušenja Berlinskog zida. Neki kažu da je pao Berlinski zid, ali on nije pao nego su ga ljudi razbili i ujedinili podijeljeni grad. Znači nije pao, isto kao što nije pao, na isti datum – gledaj ironije, ni Stari most u Mostaru.
Nije pao nego su ga srušili zločinci koji imaju ime i prezime. Što prije prihvatimo da se rat nije desio, most nije pao, a zid se nije srušio sam od sebe, čim prije počnemo imenovati subjekte i objekte i od njih se distancirati u daljine mjerene svjetlosnim godinama, prije ćemo uzeti sudbinu u svoje ruke, suočiti se sa prošlošću i biti u mogućosti da nastavimo dalje rušiti zidove i graditi mostove.
Berlinski zid je dijelio Berlin na Istočni i Zapadni, odnosno bio je doslovce ono što se metaforički naziva Čelična zavjesa između socijalističkog Istoka i kapitalističkog Zapada. Stanovnici Berlina su razdvojeni jedni od drugih, skoro pa preko noći, kilometarskim betonskim zidom koji je uključivao i pojas smrti nekoliko metara oko zida.
Svako ko bi se našao u tom pojasu sa Istočne strane bio je legitimna vojna meta odnosno pucaj-da-ubiješ. Istočni blok koji ga je gradio i platio zvao je Zid anti-fašističkim odbrambenim zidom, a zapravo je služio da spriječi tzv. «odljev pameti» prema Zapadu koji je nudio puno bolji, slobodniji i ekonomski lagodniji način života za Berlinere. Gradonačelnik Zapadnog Berlina, veliki, veliki Willy Brandt ga je zvao «Zid srama».
Za 28 godina koliko je stajao, ispod Zida je ubijeno 136 ljudskih bića u pokušaju da pređu na drugu stranu. U tih 28 godina, još desetine hiljada duša bilo je žtrva onih koji su Zid sagradili, a ako ga posmatrano kao metaforu koja je razdvajala dva svjetska poretka, onda se žrtve broje u milionima ljudskih bića koja su krvlju ili slobodom platila nečije bolesne ideologije.
Ali, evo, 30 godina nakon što su Berlineri srušili zid, 74 godine od kraja II svjetskog rata, koji je dirigovan baš iz tog tada Hitlerovog Berlina, svaka ideologija fašizma, razdvajanja i podjele se vratila u njušku onima koji su je namislili. Berlineri su pogledali sebe u ogledalo, srušili betonski zid, ali su izgradili jasnu granicu između istine i propagande, prošlosti i budućnosti.
Oni koji nisu bili spremni se suočiti sa teretom historije prosto nemaju mjesta u javnom prostoru da svoje špekulacije i psihoze iznose među narod.
Zato danas Bundestag njemački ima stakleni krov sa ugrađenim stepenicama po kojima šetaš i gledaš ispod parlamentarce dok rade i glasaju. Oni svojim parlamentarcima fino hodaju po glavi. Kod nas parlamentarci nama hodaju po glavi, po platnim listama, ni mrtvi ih se ne možemo riješiti eto ti ih na groblje da se slikaju uplakani. Samo što nam još i ne uriniraju po glavama, a i to će se desiti ako se ne saberemo uskoro.
Berlinske metro stanice izgledaju kao prizori sa Sudnjeg dana, gdje svaka vrsta naroda svojim poslom hrli negdje. Jednom sam se uhvatila za šipku u metrou. Lijevom rukom iznad mene se čuvao tamnoputi mladić u bijeloj haljini i učio iz nekog minijaturnog izdanja Kur’ana, desnom rukom iznad njega čuvala se da ne padne žena u šljokicama, koja je bila muškarac nekada, a na dva prsta lijeve ruke, preko ramena su joj visile roza štikle, sa staklenom petom od pola metra.
U jednom trenutku, mladić je malo izgubio ravnotežu, žena ga snažnom mišićavom rukom pričuva, ovaj klimnu u znak zahvale i oboje nastaviše vožnu gledajući svoja posla. Samo ja ostadoh piljiti u njih kao u neko snoviđenje o miru.
Malo je poznato da postoji priznata psihološka bolest koja se zove “Mauerkrankheit” – bolest Zida, od koje su oboljevali oni koji su živjeli u njegovoj sjeni. Oni koji žive i danas u sjeni takvih zidova, prema istraživanjima imaju strah od zatvorenih prostora, osjećaju često bijes, bespomoćnost, osjećaj bezizlaznosti, razne simptome teške depresije uključujući česte suicidalne misli.
Stotine samoubistava u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj su povezane sa gradnjom Berlinskog zida, a stepen se povećavao što su žrtve živjele bliže zidu. Ja mislim da mi svi patimo od ove bolesti.
Orginalna verzija pjesme sa početka je malo drugačija i nekako tačnija i kaže:
U 99-o godišnjem ratu
niko ne može biti pobjednik
99 balona leti iznad ove zemlje. U svakom je po jedan život, jedan san… Nije svima san biti nečije lajalo. Ne sanjamo svi o sivim ekonomskim zonama u kojima će rasti naši kriminalni privatluci. Ima momaka koji bi bili hirurzi, ne bi bili psi rata. Ne ide mi jutros poezija, a svakako je ne shvatate, pa vama što nam hodate po glavi evo ovako pišem, a biće da džaba puštam 99 slova u zrak:
“Mrski ratni zločinci, ratni profiteri, bošnje, četnici, ustaše
Mrski i vi, jadnici što tamo gdje su trebali niste znali praviti karijere nego vas poslaše ovdje da žderete jefitno meso od plate u eurima u narodu poznati kao “stranci”,
Mrski svi koji držite ovu zemlju na aparatima samo da joj možete krv piti,
Preći ćemo mi preko zidova što razdvajaju naselja, žice što ste nam među djecu po školama posadili, zvaćemo mi u neka doba i Istočni I Zapadni Mostar, Mostar Bog ga u šumu okrenuo…Halalolsun, preći će naša djeca preko mostova, pošaraće pipsom table razdvajanja…
Ali gradite nam decenijama zid prema horizontu. Možda još moja generacija zna da iza tog zida nešto ima. A, možda nam je to samo snoviđenje. Djeca iza nas neće znati ima li nešto tamo. Misliće da je iza zida mrak. I tu je kraj.
Dabogda više pocrkali i nikada mira ne imali i nikada utočišta ne našli ni u jednom od 99 imena Stvoritelja ako nastavite zidati nam ovaj zid koji mi više ne možemo srušti.
Potomke vam neću kleti jer ja ne vjerujem u genetsko zlo. Vjerujem u konačnici da ćemo i mi za deset godina biti Berlin i da ćemo se voziti vozom Mostar-Sarajevo-Banjaluka, jedan mali Sirijac rođen u Konjicu, zgodna Kineskinja, ružan ali šarmantan Belgijanac, jedna ja, jedan pop … Jedva čekam da ova zemlja počne izgledati kao početak nekog super vica. Mi to još uvijek možemo, vaše je samo da pocrkate više.”
Bez poštovanja,
Nejra
