Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
„U 19. vijeku fetišizam činjenica pravdan je fetišizmom dokumenata“, piše E.H. Carr u knjizi Šta je historija? iz 1961. „Ali nijedan dokument nije važniji za čitaoca od onoga što je autor dokumenta vjerovao – šta se po njegovom mišljenju zaista dogodilo, šta je trebalo da se dogodi ili se moglo dogoditi, ili možda samo ono što je autor želio da povjerujemo da je njegovo mišljenje… Činjenice – one iz dokumenata, kao i sve ostale – moraju se prije upotrebe obraditi.“
Rekao bih da novinari 21. vijeka imaju novi fetiš, fetiš citata. Kada moćnici govore, mnogi novinari jednostavno prenose njihove riječi. Umjesto da nastupaju kao kritički sagovornici, oni su glasnogovornici. Kao da je sama činjenica da je političar nešto rekao vijest. Često ih citiraju bez i najmanje distance, intervencije ili kritike. Takvi citati onda ulaze u kafeinom prezasićen krvotok društvenih mreža. Kao da se novinarstvo danas svodi na prikupljanje i prenošenje izjava, bez verifikacije, istraživanja šireg konteksta i tumačenja.
Ako je identitet izvora izostavljen – „visoko pozicionorani izvor u Downing Streetu 10“ – rizik pretvaranja novinara u saradnike i saučesnike postaje još veći. Dajući glas nekome ko ostaje neimenovan i otuda nedostupan, novinari otvaraju prostor akterima sa agendom da rade na sprovođenju svog političkog programa ne prihvatajući odgovornost za izrečeno. Nesposobnost razlikovanja snage uvida i snage položaja, analitičkih moći i privilegovanog pristupa informacijama navodi neke novinare da se stave u službu političke mašinerije umjesto da izvještavaju o tome kako ta mašinerija funkcionira.
Upravo to se dogodilo polovinom oktobra, kada su u Downing Streetu shvatili da će vlada vjerovatno odnijeti pobjedu u drugom glasanju o Johnsonovom nacrtu, ali će izgubiti u glasanju o pokretanju programa, što znači da će morati pristati na duži rok za parlamentarnu raspravu. „Izvor iz Downing Streeta“ – ne zna se ko – rekao je novinarima da će vlada, ako izgubi u izjašnjavanju o pokretanju programa povući svoj nacrt i tražiti prijevremene izbore. Novinari su tvitali o tome kao da je to gotova stvar.
To je proizvelo opipljive efekte. Parlamentarac Oliver Letwin – koji je izgubio poziciju vođe torijevaca u parlamentu zbog protivljenja izlasku Britanije iz EU bez sporazuma – uključio se u diskusiju na Twitteru: „Ozbiljno sam zabrinut zbog mogućnosti da vlada povuče nacrt ako prijedlog za pokretanje programa ne prođe, šta god inače mislili o njemu.”
Sam Johnson je dogurao ovako daleko razbacujući se prijetnjama na sve strane: uspio je navesti dovoljan broj tvrdih zagovornika brexita da povjeruju da ih čeka novi referendum ako ne prihvate njegov prijedlog, a one koji bi da ostanu ubijedio je da ako odbiju ono što on predlaže nikakvog sporazuma neće biti.
Na toj tankoj i nesigurnoj niti visila je čitava njegova strategija da izloženi plan progura do 31. oktobra, roka koji je sam odredio. Ipak, suočena sa mogućnošću poraza, vlada nije povukla svoj nacrt. Jednostavno je pauzirala proces. To je bila samo prazna prijetnja. Donekle uvjerljivom učinilo ju je nekritičko prenošenje izjave anonimnog izvora.
Naravno, takvu vrstu manipulacije medijima nije izmislio Johnson – ali s obzirom da je poznat po bezočnom laganju, mediji su u ovom slučaju počinili ozbiljnu grešku. A pošto nas čekaju izbori, ne bi bilo loše kritički preispitati ulogu novinarstva u našem političkom životu.
Poslije promašenih prognoza rezultata izbora 1992. i 2015. industrija istraživanja javnog mnijenja shvatila je da je reputacija profesije ugrožena, pa je sprovodila istraživanja s ciljem da se ustanovi u čemu je bila greška. Poslije rata u Iraku, nekoliko medijskih kuća, uključujući New York Times i Washington Post, obavilo je temeljne unutrašnje istrage o tome kako su i zašto novinari pogrešno protumačili očigledne pripreme za rat i optužbe za posjedovanje oružja za masovno uništavanje. Uprkos nizu evidentnih promašaja, britanski mediji nikada nisu prošli kroz sličan proces.
Mnoge od posljedica nejednakosti koje su očevidne na primjeru naše političke klase – njena koncentracija u Londonu, rasne predrasude – reprodukuju se u medijskoj klasi zaduženoj da oblikuje onu važnu stvar koju je Gramsci opisivao kao dominantni oblik „zdravog razuma“. Ovogodišnji izvještaj Trusta Sutton i Komisije za društvenu pokretljivost pokazuje da više diplomaca sa Oxforda i Cambridgea piše kolumne nego što ih sjedi u parlamentu. To su dvije populacije koje utvrđuju konsenzus o tome ko i šta je zaista važno. O onima koji se nalaze izvan njihovog balona oni izvještavaju na način koji je bliži antropologiji nego novinarstvu.
Posljedice su bile vidljive na opštim izborima 2017, kada je očekivani katastrofalni poraz laburista prikazan ne kao prognoza već kao gotova činjenica koja samo čeka da se dogodi. Nekoliko minuta prije zatvaranja birališta, Pierce Morgan je tvitao svoju prognozu: „Konzervativci će osvojiti većinu od 90-100 mjesta“. Četiri minuta kasnije, urednik političke rubrike dnevnika San podijelio je slijedeći tvit: „Priča se da bi torijevci mogli osvojiti čak 400 mjesta“. Kada su izlazne ankete pokazale da će parlament ostati podijeljen i da su laburisti osvojili veći broj glasova i mjesta nego što se očekivalo, odgovor je glasio: „Dobro, vratimo se sada u studio da nam oni koji su pogrešili u svim dosadašnjim prognozama kažu šta će biti dalje“. Isti ljudi su i dalje ispred mikrofona. Niko ih nije pozvao na odgovornost. Ostali su u poslu prognoziranja naše budućnosti.
Ono malo posipanja pepelom poslije debakla nije dovoljno. Komentatori su se vajkali da su omašili u predviđanjima, kao da im je posao da predviđaju budućnost. A nije. Najveći problem je u tome što oni sopstveno okruženje hronično prikazuju u krivom svjetlu, jer situacije o kojima bi trebalo da izvještavaju filtriraju i boje sopstvenim političkim predrasudama.
Postoje značajne razlike između grijeha ležernog prenošenja citata neimenovanih izvora, kao što čini nekolicina poznatih novinara, i mnogo pogubnijeg propusta da se ispitaju i protumače tekuće promjene u britanskoj politici. Prvo je grijeh kukavičluka i stava da je povjerenje moćnika važnije od povjerenja čitalaca i gledalaca. Nije problem u manjku skepse: isti novinari su bili krajnje skeptični kada je Saddam Hussein tvrdio da nema oružja za masovno uništavanje ili kada je porodica Marka Duggana tvrdila da on nije imao pištolj. S druge strane, kad imaju posla s ljudima na visokim pozicijama, spremniji su da pogriješe ukazivanjem viška povjerenja ili nekritičkom odbranom.
To je posljedica hroničnog manjka radoznalosti i pogubnog cinizma pred novim izazovima i mogućnostima, kao i uvjerenja da se predstavnicima establišmenta može vjerovati, i njihovim tvrdnjama i načinu na koji formuliraju važna pitanja, te da im zato treba dati prostora da iznose svoje stavove bez kritičkog preispitivanja, u svijetu u kome su legitimnost i kredibilnost već u dubokoj krizi.
S obzirom na porast broja napada na novinare, u doba kada je profesija sve češće na meti autoritarnih režima, važno je da medije i ljude koji u njima rade odbranimo od despota i populista. Za tu odbranu važno je da priznamo i sopstvene nedostatke. U doba rastuće nejednakosti, produbljenih podela i odsustva povjerenja, najdjelotvorniji smo kada moćnima upućujemo izazove umjesto da radimo u njihovu korist.
(TBT, The Guardian)
