Na samitu EU-Zapadni Balkan 2003. u grčkom gradu Solunu, EU je obznanila da je “budućnost Balkana unutar Evropske unije.”
Ali danas se ta budućnost čini vrlo daleka – i nedavni veto francuskog predsjednika Emmanuela Macrona oko pristupnih pregovora za Sjevernu Makedoniju i Albaniju doveo je u pitanje i samo njeno postojanje. Njegova će odluka vjerovatno imati teške i dalekosežne posljedice za zapadni Balkan i samu EU – osim ako Sjedinjene Države ne djeluju na vrijeme.
FRANCUZI KOČE REFORMATORE
Macronov veto podriva dugogodišnje pregovore između EU i zapadnog Balkana koji su potaknuli reforme i pomirenje: da će EU nagraditi zemlje koje su poduzele teške reforme na putu ka članstvu. Kako taj put dolazi u ćorsokak, reformatori u regiji su izgubljeni, njihov kredibilitet kod kuće je oslabljen, a izborne šanse su im smanjene. Najizrazitiji primjer je nedavno preimenovana Sjeverna Makedonija, čiji je premijer Zoran Zaev pregovarao o okončanju spora s Grčkom koji je trajao tri desetljeća oko njezinog imena kako bi se nade za članstvo u EU održale u životu. Poduzevši ovaj politički rizičan korak i odbijenu očekivanu nagradu, Zaev je raspisao prijevremene izbore koje bi mogao izgubiti od desničarske nacionalističke stranke.
Zaev, koji je godinama vodio najistaknutiju reformski usmjerenu vladu u regiji, možda je prvi koji je platio cijenu Macronovog opstrukcionizma. No, širi spisak vjerovatnih žrtava nepopustljivosti Francuske naglašava dvije jednostavne činjenice: Zapadni Balkan nije mutna žabokrečina, ali je centralni dio promjene ravnoteže snaga u Evropi, i regija neće stajati mirno dok joj EU okreće leđa. Pariz nije samo potkopavao napore istinskih reformatora i demokrata širom regije, već je posijao i sjeme nestabilnosti i ojačao glavne geopolitičke rivale EU-a i Sjedinjenih Država, Rusiju i Kinu.
Kako je oduševljenje EU proširenjem nestajalo, umanjujući nade zemalja kandidata za članstvo, Rusija i Kina su sve više voljne popuniti nastalu prazninu u investicijama i utjecaju. Srbija je, unatoč tome što je u pregovorima s EU daleko napredovala, postala glavnim središtem za kineska financijska ulaganja u istočnoj Evropi – uključujući glavni doprinos svom brzo rastućem sigurnosnom sektoru. U Bosni i Hercegovini, Kina je zaslužna za najveće pojedinačno poslijeratno ulaganje u zemlji, planiranu izgradnju termoelektrane na ugalj u gradu Tuzli, čak i ako je projekat izazvao ozbiljnu ekološku, zdravstvenu i političku zabrinutost kod bosanske javnosti. U Crnoj Gori kineske firme grade autocestu od 1,5 milijardi dolara što je uzrokovalo da se dug zemlje poveća na 80 posto BDP-a.
Tamo gdje Kina osigurava infuziju kapitala za infrastrukturne i druge velike projekte, Rusija djeluje utjecajem svojom dominacijom u energetskom sektoru i svojim kulturnim vezama. Rusko i kinesko financiranje često je primamljivo jer dolazi s manje niza vezanih pitanja poput korupcije i ljudskih prava. Prošle sedmice je Srbija potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom unijom pod vodstvom Rusije, unatoč neusklađenosti sporazuma sa zahtjevima za članstvo u EU. Ruski Gazprom sponzorira beogradski nogometni klub Crvena zvezda, a ruski propagandni medij Sputnik i više od 20 drugih ruskih novina promoviraju ruske narative, koje domaći mediji često preuzimaju. Kako se EU povlači natrag, kineski i ruski utjecaj samo će se povećavati, pojačavajući poteškoće koje bi se s vremenom mogle pokazati dovoljno jakim da odmognu zemljama regije u njihovim prozapadnim demokratskim temeljima i naruše krhki mir.
To jest, ukoliko Sjedinjene Države ne uskoče. Washington još uvijek može preuzeti inicijativu kako bi osigurao da kolaps evropskog projekta neće značiti kraj još uvijek teškog postjugoslavenskog političkog poretka. Sjedinjene Države imaju priliku na simboličan i praktičan način vratiti se na mjesto svojih najvećih vanjskopolitičkih dostignuća od kraja hladnog rata u područje u kojem je američko vodstvo još uvijek široko popularno i gdje je dugoročni američki cilj prihvaćen, ali postoji dvojba, “cjelovita, slobodna i mirna Europa”. Da bi to postigle, Sjedinjene Države moraju poduzeti niz kratkoročnih i dugoročnih inicijativa širom regije, prvo za stabilizaciju situacije koju je narušio francuski veto, a zatim ponuditi uvjerljivu i održivu američku viziju zapadnog Balkana.
Najprimarniji prioritet mora biti uvjeravanje zemalja regije da vrata NATO-a ustvari i dalje ostaju otvorena. To u praksi znači da će Sjeverna Makedonija zauzeti svoje mjesto kao 30. članica NATO-a na samitu u Londonu u decembru. To također znači ponovno pokretanje perspektive Bosne i Hercegovine u NATO-u osiguravajući da vlada ove države može podnijeti svoj prvi godišnji nacionalni program, nakon što je NATO konačno poslao akcijski plan za članstvo u decembru prošle godine. Milorad Dodik, srpski član tročlanog državnog Predsjedništva zemlje i najizrazitiji zagovornik ruskih upada u region, mora se natjerati da se izbori s vlastitom blokadom ovog procesa.
Zatim bi Sjedinjene Države morale utjecati na postojeću političku arhitekturu u regiji kako bi osigurale stabilnost i olakšale rješavanje sporova. Nedavno su Sjedinjene Države imenovale dva odvojena posebna izaslanika – regionalnog izaslanika Matthewa Palmera i posebnog izaslanika za dijalog između Kosova i Srbije Richarda Grenella. Ova demonstracija interesa Washingtona je dobrodošla; još je dobrodošao dokaz da rade u tandemu čvrsta politička rješenja.
Grenell, koji također zadržava funkciju kontroverznog američkog ambasadora u Berlinu, posjeduje mandat od Trumpa da sklopi „brz dogovor“ između Beograda i Prištine. To je obnovilo strahove u regiji da će sporazum o “razmjeni teritorija” koji su ove godine pokrenuli predsjednici Srbije i Kosova kako bi riješili sporni status potonjeg, može se ponovo naći na dnevnom redu. Loše definirani plan se suočio s desetljećima američkih i evropskih obaveza prema teritorijalnom integritetu postjugoslavenskih država i odbačen je zbog protivljenja kosovskog parlamenta i široke osude civilnog društva i međunarodne zajednice. Ipak, plan je dobio iznenađujući stupanj podrške u ključnim evropskim glavnim gradovima, pa čak i u Bijeloj kući, što je potaknulo zabrinutost da bi Grenell mogao nastojati oživjeti ga.
NIŠTA SE NE MOŽE IZGUBITI
To se ne može dogoditi. Svaka podjela je nacrt za sukob, vjerovatno regionalne vrste. Washington ne smije ugroziti alfu i omegu svoje politike na zapadnom Balkanu od kraja jugoslavenskih ratova – mir. Umjesto toga, Sjedinjene Države moraju sarađivati sa svojim evropskim saveznicima kako bi osigurale alternativni okvir za normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova. Nedavni prijedlozi za regionalno zajedničko tržište i integraciju regije u Evropski privredni prostor mogli bi pružiti alternativne načine interakcije i saradnje između Srbije i Kosova, kao i ostatka regije, i omogućiti riješavanje praktičnih socioekonomskih pitanja.
Međutim, da bi bio zaista učinkovit, svaki napor prema regionalnoj ekonomskoj integraciji trebao bi se predstaviti kao pripremni rad za eventualno članstvo u EU, a ne kao alternativa. Da bi se ovo potvrdilo, Sjedinjene Države moraju izvršiti pritisak na Pariz kako bi dopustio EU da ispuni svoja obećanja zemljama kandidatkinjama. Ništa se ne može izgubiti i mnogo se toga može postići dopuštanjem Sjevernoj Makedoniji i Albaniji da konačno započnu svoje pregovore o pristupanju, čak i dok EU preispituje proces daljeg širenja. Taj isti okvir također se mora vremenom proširiti i na Bosnu i Kosovo. Usporeno proširenje možda je potrebno, ali potpuno napuštanje projekta, kao što je to učinio Macron, samo će destabilizirati regiju i štetiti interesima svih zapadnih saveznika.
Nadalje, Washington bi trebao koordinirati sa svojim evropskim saveznicima kako bi pokrenuo sveobuhvatnu inicijativu za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala na cijelom zapadnom Balkanu. Podrška rješavanju ovog problema smanjuje sve sektaške podjele u regiji i mora biti temelj svakog pokušaja smislene socioekonomske reforme. Zahvaljujući njima, Sjedinjene Države sankcionirale su Dodika u januaru 2017. i njegovog bliskog saradnika Nikolu Špirića u septembru 2018. No te bi sankcije trebalo proširiti i na ostale vodeće političko-kriminalne elemente u Bosni i cijelom Zapadnom Balkanu, dok bi države članice EU-a to isto trebale učiniti kako bi ti pritisci urodili plodom.
Ovi prijedlozi imaju za cilj ponovno uspostaviti američko vodstvo u regiji koja vapi za alternativom, a to čine naglašavajući praktične probleme kvalitete života sa strateškim ciljem: suprotstavljanje rastućim ruskim i kineskim interesima na zapadnom Balkanu. Kao i devedesetih godina, Evropa se bori da ispuni svoje obveze prema regiji i sada joj je potrebna pomoć SAD-a. Washington bi to trebao pružiti; to je u interesu Sjedinjenih Država, EU-a i zemalja regije. Zapadni Balkan nudi platformu za Sjedinjene Države kako bi oživjeli svoj imidž i ponovo uspostavili svoje kapacitete protiv dva osnovna geopolitička rivala. Washington ne bi smio izgubiti ovu dragocjenu priliku.
(TBT, Foreign Policy)
