Nukić je usput učio engleski dok je pokretao pržionicu turske kafe za Bošnjake koji je piju kao da je voda. Ubrzo je radnju pretvorio u slastičarnu, a potom je otvorio restoran “Beriks”.
Sve to u Bevo Millu, nekada ruiniranom delu Saint Louisa koji je brzo postao stjecište onih koji sanjaju američki san. U ulicama oivičenim prozorima bez stakala gdje je sve stalo, hiljade izbjeglica sklonilo se od brutalnog etničkog čišćenja devedesetih puno planova.
Naučili su engleski, otvorili kafiće i frizerske salone i unijeli život u ovaj kraj koji je postao poznat kao Mala Bosna.
Amer Iriskić (28) pamti selidbu u ovaj kraj 1998, kada je bio sedmogodišnjak, tri godine pošto je završen krvavi rat u Bosni i Hercegovini, bivšoj republici nekada zajedničke države Jugoslavije.
“Ljudi su uvijek bili napolju i bila je lijepa atmosfera”, kaže. Njegovi otac i stric otvorili su mesaru u kojoj su prodavali janjetinu i teletinu koja je njihovim bosanskim mušterijama nedostajala u Americi.
Za Saint Louis, grad koji su stanovnici napuštali decenijama – od pedesetih do devedesetih godina broj stanovnika se prepolovio – priliv najveće grupe Bošnjaka izvan Bosne učinio je čudo. Prvi put poslije nekoliko generacija, urbani narativ napuštenih kuća, propalih poslova i sve manje ljudi počeo se mijenjati.
Ali nije potrajalo. Saint Louis se danas, poput nekih drugih gradova na Srednjem zapadu, bori sa stagnacijom ekonomije, zapuštenim školama i jednom od najvećih stopa ubistava u zemlji, a tokom posljednjih nekoliko godina, ljudi koji su pobjegli od brutalnog nasilja iz svoje zemlje, ponovo bježe u predgrađa.
Jedan od prvih ljudi koji su se sklonili iz Bevo Milla bio je Nukić koji je preselio svoj restoran. Iriskići su se takođe preselili na jug i otvorili mesaru u predgrađu.
Selidbi su se otad pridružili brojni saloni, krojači, mesari.
Situacija je slična u drugim američkim gradovima još od bebi-bum decenija dvadesetog vijeka. Posle masovnih premještanja u predgrađa, ni velike investicije u urbane centre ne uspijevaju podići broj stanovnika.
Iriskići su zadržali kuću u Saint Louisu i sada je izdaju, ali kažu da je naselje nastavilo propadati pošto su ga napustili.
“Kad god odem po kiriju, sve je gore”, kaže Iriskić. “Više nema djece koja šetaju i igraju se napolju.”
Na vrhuncu kasnih devedesetih i početkom dvijehiljaditih, broj Bošnjaka, uključujući i one rođene u Americi, u Saint Louisu i okolini dostigao je 70.000, prema podacima dobrotvorne organizacije Međunarodni institut u Saint Louisu koja pomaže izbjeglicama. Prema istim podacima, danas ih je manje od 50.000.
Iako je teško proceniti koliko je ljudi ostalo unutar granica grada, Ana Kroslin, direktorica instituta, navodi: “Ne bih bila iznenađena da su u pitanju stotine, a ne hiljade ljudi.”
Većina onih koji su otišli u predgrađa kažu da Mala Bosna nije nestala; samo se promijenila. Nukić iznajmljuje prostor Bošnjacima koji drže sopstvene lokale. Dvije kuće niže je “Lemay Meat” gdje je porodica Iriskić otvorila svoju drugu mesaru i prodavnicu. U istoj zgradi je i bosanska osiguravajuća kuća. Preko puta je banka koja opslužuje Bošnjake, a niže niz put je i džamija.
Saint Louis je u potrazi za strategijom koja će južni kraj grada učiniti atraktivnim mjestom za život za nove stanovnike, odakle god da oni dolaze. Državna škola u ovom kraju prije dvije godine ponovo je akreditirana, a primjenjuje se i novi plan za suzbijanje nasilja.
Projekat obnove vrijedan 12 miliona dolara u toku je od prošle godine.
“U ovim krajevima, za razliku od sjeveroistoka zemlje ili Kalifornije, morate ubijediti ljude da je kul ideja da, ne samo da tu povremeno borave, već da tu i žive i odgajaju djecu”, objašnjava Filip Kasinic, direktor diplomskog programa na međunarodnim studijama migracija na Gradskom univerzitetu u New Yorku.
“To podrazumijeva promjene u američkom načinu razmišljanja koje traje već pola vijeka”, dodaje Kasinic.
(NYT, TBT)