Zauzimanje zemlje u Siriji od strane turskog predsJednika Redžepa Tajipa Erdogana (Recep Tayyip Erdogan), poput aneksije Krima od strane njegovog ruskog kolege Vladimira Putina, izazvalo je mlaku reakciju međunarodne javnosti. Da li će to podstaći i druge lidere da pokušaju isto, pita se “Bloomberg”?
Kao odgovor na ofanzivu na sjever Sirije, američki predsjednik Donald Tramp (Trump) je zamrzao imovinu turskih ministara odbrane i energetike, a obećao je da će zamrtnuti pregovore sa Turskom o trgovinskom sporazumu i povećati carinu na turski čelik.
Međutim, Turska će te sankcije jedva osjetiti. Turska ministarstva i ministri najverovatnije nemaju američku imovinu, dok sa druge strane imaju neograničenu mogućnost da koriste američke finansije preko drugih ogranaka vlade.
Evropska unija se složila da će njene članice zauzeti “strogu poziciju” prema izvozu oružja u Tursku. U prijevodu, ne embargo na oružje, već preporuku da EU članice neće prodavati oružje Ankari. Turska bi preživjela čak i sa potpunom zabranom, jer bi Rusija bila više nego sretna da joj proda svoje oružje.
Sankcije Turskoj su slabije i od onih koje su uvedene Rusiji nakon što je oduzela Krim od Ukrajine 2014. godine. Amerika i EU su uvele zabrane putovanja i zamrzavanje imovine Rusima za koje se vjeruje da su bili upleteni u operaciju, a Evropljanima je zabranjeno svako poslovanje sa Krimom.
Oštrije mjere, na koje je Rusija odgovorila nekim zabranama uvoza, izrečene su tek nakon eskalacije situacije u istočnoj Ukrajini i pada malezijskog aviona iznad teritorija koji drže proruski pobunjenici.
Kao i Putin prije njega, Erdogan sada može odahnuti, jer je jasno da njegova zemlja neće biti pogođena ničim što podsjeća na oštre sankcije izrečena protiv Iraka nakon napada na Kuvajt 1990. godine, a koje su uključivale sveobuhvatni trgovinski i finansijski embargo.
Slabe sankcije za Moskvu i Ankaru pobijaju ideju o teritorijalnom integritetu koja je postala norma nakon Drugog svjetskog rata. Prihvatanje ovog međunarodnog koncenzusa protiv vojnih osvajanja i oružane secesije smatra se zaslužnim za opadanje pokušaja osvajanja u proteklim decenijama.
Ali ta teza je dovedena u pitanje novim istraživanjima. U nedavnom radu Dena Altmana sa univerziteta u Džordžiji navodi se da teritorijalna u osvajanja nisu stvar prošlosti. Umjesto toga, tvrdi on, novi podaci o međunarodnim sukobima pokazuju da se samo priroda otimanja teritorija promijenila.
– Sada se javljaju pokušaji osvajanja koji imaju cilj i strategiju da izbjegnu rat. Ovakva osvajanja za metu imaju manje teritorija, sa malo stanovništva i bez vojnog garnizona koji treba ukloniti. Države nisu odustale od osvajanja, samo pribjegavaju osvajanju koje neće voditi ratu – navedeno je u radu.
Prema Altmanu, u svih devet pokušaja osvajanja teritorija u posljednjih 30 godina koji su doveli do rata, inicijatori osvajanja su na kraju ostali bez teritorija. Ali od ukupno 30 pokušaja osvajanja u posljednje tri decenije, inicijatori su ostvarili teritorijalne dobitke u više od polovine slučajeva. To dokazuje da su uspješni osvajači današnjice oni koji izbjegnu rat.
Pokušaj zauzimanja čitave zemlje, kao što je Irak uradio 1990. godine, drastično povećava rizik od vojne intervencije. Ono što se desilo sa Irakom nakon što je osvojio Kuvajt pokazuje i da sankcije mogu biti drakonske. Međutim, žrtve manjih osvajanja bile su prepuštene same sebi.
Od 1945. godine bilo je ukupno 63 pokušaja osvajanja dijelova terotorija država, a u samo pet slučajeva prijatelji i saveznici žrtve vojno su intervenirali u njenu odbranu.
Putinova aneksija Krima je, prema tome, trebala biti primjer uspješnog teritorijalnog osvajanja savremenog doba, ali se Putin preračunao – do rata je došlo, a Moskva se sada nada da će terotoriji koje drže proruski pobunjenici vratiti Ukrajini pod dobrim mirovnim uvjetima.
Sličnom uspjehu se Erdogan nada u Siriji, ali nedavni događaji na terenu, poput intervencije sirijske vojske na strani Kurda, govore da se možda i on preračunao u procjeni da će izbjeći rat.
(TBT, Bloomberg)
