Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Priznajem da me je preduhitrio Kemal Kurspahić, veteran bosanskog navinarstva, sa svojom kolumnom u kojoj se prisjetio vremena kada je Aliji Izetbegoviću, „ocu-osnivaču muslimanske stranke Demokratske akcije i “prvom demokratski biranom” predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH), bila dovoljna jedna večer u rezidenciji američkog ambasadora u Turskoj u Ankari, 4. septembra 1995., da pristane na ukidanje ustavnog naziva Republika BiH i na ozakonjenje Republike Srpske (RS) kao jednog od dva entiteta jedinstvene bosanske države, onako kako je u pregovorima s Amerikancima insistirao predsjednik Srbije Slobodan Milošević“.
ALIJINA NAJVEĆA GREŠKA
„Nije da se Izetbegović nije nećkao, rekao je američkim posrednicima kako RS zvuči nekako “nacistički” ali je, pred uvjeravanjima kako se i Teksas zove republika ali je pod centralnom vlašću, pristao na promjenu imena. Tada je ovlastio i svog ministra vanjskih poslova Muhameda Šaćirbeja da na ministarskom sastanku 8. septembra u Ženevi potpiše “ženevske principe” koji su ozakonili i naziv RS i teritorijalni omjer od 51 prema 49 posto između dva entiteta“, prisjeća se Kurspahić. Ovo bi mogao posvjedočiti još jedan veteran bosanskog novinarstva Hajrduin Somun, koji je bio prisutan na sastanku u svojstvu tadašnjeg ambasadora BiH u Turskoj. Obojici, moglo bi se reći, diplomatska karijera je nakon ovog „historijskog“ sastanka zapečačena. A Šaćirbegoviću je Richard Holbrooke zagorčao život zbog toga što se opirao „izvršenju tog zadatka“. On je krivio Holbrooka da je namamio Izetbegovića u rezidenciju Sulejmana Demirela, tadašnjeg turskog predsjednika, te u kasne noćne sate jednostavno bahnuo u rezidenciju, a da Izetbegović nije ni očekivao susret sa njim. Izetbegović je bio isrcpljen zbog puta i oko pola noći bi mu se pojačavali napadi umora zbog akutne astme koju je bolovao još od zatvorskih dana. Holbrook je vjerovatno računao na tu činjenicu i kao „buldožer“ je navalio na iznemoglog starca da pristane na priznanje, kako se izrazio, „nacističkog“ imena Republika Srpska. Holbrook će pred smrt iskazati kajanje zbog ovoga što je učinio, ali… i Alija Izetbegović je, kako se povjeravao intimnim prijateljima, otišao u grob sa grižnjom savjesti da mu je to bio najveći politički grijeh.
HOFIRANJE SA BOŠNJACIMA
Ali, ništa se ne lijepi kao grijeh na grijeh, kako bi rekao Meša Selimović, pa tako nije jedina velika greška Alije Izetbegovića samo priznanje Republike Srpske. Čak bi mu najveća greška mogla biti dozvola sinu Bakiru da se bavi poltikom, zapravo da ga naslijedi. Jer ideja republike i građanskog pluralnog društva u koliziciji je sa republikom i više odgovara monarhiji što Bosna nije niti je ikada bila.
„Priče o dinastizaciji notorna su glupost“, smatra Bakir Izetbegović. „Ja sam svoju poziciju postepeno, uz snažne otpore, izborio i učvrstio. Trajalo je to, na oči javnosti, preko deceniju. Slično je i s mojom suprugom Sebijom, i nju su tretirali kao dio “dinastije”. U samoj SDA ispočetka je imala jake otpore uglednih članova, smatrali su da je funkciju dobila na prezime. A onda je to slabilo…“, tvrdi Izetbegović.
Ovo uopće ne odgovara povijesnim činjenicama već osobnim dojmovima koje Izetbegović plasira svjestan da mu nema ko proturiječiti, jer je njegova stranka za 29 godina vladavine ubila svaki otpor u narodu. A on je, zapravo, poput prevejanog baršunastog autokrate, da parafraziram jednog ruskog analitičara koji je portretirao ruskog diktatora, otpočetka ispitivao i ispipavao koliko je bosansko društvo otporno i sposobno na otpor, koliko je spremno braniti se, i osjetio je da je bosansko društvo neformirano, neoblikovano i neotporno. On je to iskoristio i uzeo ponuđeno. Bakir Izetbegović je dugo hofirao s Bosnom. Kada je dobio tu bitku bez borbe, a to se otprilike poklapa s njegovim drugim mandatom, započeo je svoj osvajački pohod koji je kulminirao na nedavnom kongresu SDA.
Dodamo li ovim greškama hipoteku koju Alija Izetbegović nosi sa sobom kao islamski intelektulac i autor famozne „Islamke deklaracije“, kao generatora ideologije netolerancije, poput „Memonraduma“ SANU, ili „Bespuća“ Miroslava Tudžmana, u najmanju ruku je nerealno očekivati da će njegova stranka sa njegovim sinom, pa i snahom, na čelu uspjeti stvoriti građansku republiku od Bosne i Hercegovine.
Deklaracija SDA kojom je Bakir Izetbegović proklamirao takve ciljeve je vrlo površan stranački akt koji sebi ne nosi ideološki naboj, a ideologija je moć, kojom bi se ti ciljevi ostvarili. Samo je u jednom uspio Bakir Izetbegović; isprovociorao je Srbe, s obje strane Drije, da pokažu koliko boli ideja da Bosna i Hercegovina bude Republika. Zamislite kako je boljelo Bošnjake kada je Alija Izetbegović za jednu noć ukinuo, bar na papiru, ustvani naziv Republika BiH, a poklonio ga entitetu Republici Srpskoj?! Ako tada Bošnjaci nisu bili svjesni tog čina, Bakir Izetbegović ih je surovo podsjetio na to! I dok god Bošnjaci budu gajili kult ličnosti i pristajali da njima vlada jedna dinastija, neće se ideološki otrijezniti, niti se probuditi u Republici Bosni i Herecgovini!
(TBT)
