Koja vam je prva asocijacija kad se spomene grad Tuzla? Većini će to biti kamena sol iz kartonske kutije. Nekima FK Sloboda. Poznavateljima opskurnijih dijelova rata u BiH bit će to ratni Radio Sajgon i izvještavanje babe Stane s tuzlanskog aerodroma. Praktički nikoga Tuzla neće asocirati na turizam. A to je što Tuzla želi postati. Ali i postaje.
Stotine hiljada posjetitelja svake godine sjati se na tuzlansku rivijeru, tri umjetna jezera ispunjena slanom vodom, a posebna atrakcija su kaskade – povezani sistem slapova. Grad koji se bori naslov je ovoga teksta, ali da biste shvatili razmjere borbe potrebno je krenuti malo u povijest.
Hiljadama godina ljudi tamo grabe so, bilo da je riječ o Turcima, Austro-Ugarskoj ili starim neolitskim kulturama. Položena u nekadašnjoj laguni Panonskog mora, debeli sloj soli označio je Tuzlu kao idealnu lokaciju za jednostavnu eksploataciju sirovine koja je nekad bila skuplja i od zlata. Nekad davno sol se iskapala, ali dolaskom Austro-Ugarske to se malo promijenilo.
Slani bunari postali su preferirani način vađenja soli. Jednostavno bi iskopali duboku rupu, upumpali vodu, malo pričekali da se so rastopi u vodi te je ispumpali. Slanu vodu bi brojni radnici izlijevali u keramičke posude, tave, gdje bi voda isparavala i tako bi ostajala čista so. Jednostavan proces, velika zarada i ljudska pohlepa doveli su do toga da je grad doslovno počeo tonuti.
Izvlačenje hiljada tona soli ispod temelja zgrada dovelo je do toga da su neki dijelovi grada potonuli i po 17 metara. Edin Jahić, šef turističke zajednice, pokazujući centar grada, opisuje kako je jedna ulica doslovno preko noći potonula za više od metra.
Stare zgrade, slavni hoteli nastali u 19. stoljeću, pa čak i džamije stare više stotina godina tonule su u zemlju, zidovi su pucali i mnoge građevine Tuzlaci su morali rušiti. Kad bi jednu zgradu srušili, na njezinu mjestu bi nastala neka druga. Na mjestu nekadašnje gradske vijećnice je sad golemi trg, hvale se Tuzlaci da je najveći u Bosni i Hercegovini.
A to je samo jedna borba ovoga grada. Kako revitalizirati industrijski grad na samrti, gdje svaka jača kiša znači blokadu glavne saobraćajnice, gdje su redukcije vode normalna pojava. Močvara na pet minuta hoda od samog centra grada pretvorena je u umjetna jezera i donosi odlične rezultate u turizmu.
Kad smo gradonačelnika Jasmina Imamovića, motora čitavog projekta Tuzle kao grada turizma, pitali otkud ideja za gradnju umjetnog jezera, opušteno nam je rekao kako ideja nije kruška pa da sama padne.
“Kad sam prvi put izabran, nisam mogao spavati zbog te močvare. Kad bi pala kiša, magistralu smo morali zatvarati. To znači aktiviranje policije, aktiviranje vatrogasaca, a sve zato što bi oborinske vode izbijale na površinu i paralizirale grad. Kad sam rekao da ćemo napraviti akumulacijsko jezero na mjestu divljeg odlagališta otpada, svi su me blijedo gledali. Prvo jezero je nastalo uz trošak od oko pet miliona eura, u što je uključen sistem za filtraciju vode, ali i sav građevinski materijal. Sad ih imamo tri i planiramo graditi još. Tuzla je sad grad slanih laguna”, rekao nam je Jasmin.
Sve se to događa u političkom okruženju koje je praktički nezamislivo bilo gdje u Evropi. Rascjepkana vlast znači da se niko ni oko čega ne može dogovoriti. Grad, kanton, entitet, država. Svako ima svoje ovlasti, svako ima svoje budžete i jako često ima preklapanja između odgovornosti.
Iz hrvatske perspektive nepojmljivo je da tuzlanska turistička zajednica postoji samo godinu dana, da je naplata boravišne takse još u povojima ili da niko ne želi čak ni nagađati koliko turista spava u privatnom smještaju. Zakonska regulativa u susjednoj nam državi je kompleksna ili čak i nepostojeća u određenim dijelovima. Teško je procijeniti što je gore od toga.
Nepovjerenje između entiteta i dalje postoji. Ali kad vidite da je najveća bogomolja u Tuzli pravoslavni hram, kad na Kaleidoskop festivalu nastupaju Hladno pivo, Elemental, Bombaj štampa Branka Đurića Đure ili Elemental i Ničim izazvan, malo se vrati nada u bolje sutra cijele Bosne i Hercegovine.
Prošlost jest krvava i o tome postoje spomenici. I trogodišnjem Sandri Kalesiću i 17-godišnjoj Lejli Bučuk. Tek nekoliko metara od groblja 71 žrtve masakra na Kapiji nalazi se i švedska kuća za slobodne umjetnike. Tamo mlada Melisa sprema svoj nastup na Red Bullovu breakdance takmičenju, a usput vodi radionice plesa. I ona, kao i njezin grad, bori se za ljepšu budućnost.
(TBT, Express.hr)
