“Ka svitlo ove moje jubavi
Vidim te još,
Kako sritna, sekundaješ moru
A nima te tu
Pored mene…”
Te je stihove Oliveru Dragojeviću napisao njegov najbliži saradnik Jure Stanić, ali je “sudba” ili nešto mnogo veće od nje – ako morski vuci mogu umirati – odlučila da im ne dozvole da je snime. Nisu stigli. A mnogo su toga postigli zajedno. Za četvrt vijeka.
Oliver Dragojević je imao svog partnera u stvaranju romantičnih, morskih, dalmatinskih harmonija – Zdenka Runjića.
A onda je dobio neočekivanu posjetu.
“Svirao sam džez, fjužn, bio u nekom svom muzičkom filmu, ali sam svima pričao da želim nešto da napišem za njega. Napravio sam dvije pjesme, došao na njegova vrata, zakucao, a noge su mi se tresle. Kada je otvorio, predao sam mu napisane pesme i pobjegao. Nisam ni stigao kući, on me zove i kaže da uzima”, prepričava Stanić prvi susret sa Oliverom Dragojevićem.
Imao je, kaže, sreće i zbog toga što je Zdenko Runjić bio dobar čovjek i što mu nije proradio ego, nego je rekao samo – “dobro ti je to Jure napravio”.
Tada je počela njihova saradnja i protegla se na četvrt vijeka, dajući im priliku da podijele najljepše uspomene.
“Jednom je u Lisinskom držao koncert. Dao mi je dvije karte da iz publike uživam, a onda u jednom trenutku rekao publici – sada ću pozvati jednog mog prijatelja da mi se pridruži na sceni. Kada je rekao prezime, nisam se pomjerio. Tek kada je viknuo “Jureeeee” shvatio sam da mene zove”, prepričava Stanić jednu od uspomena i kaže da ga je Oliver podsticao da pjeva. Da je, zapravo, uvijek težio da ljude oko sebe učini boljim.
I pred sam odlazak u vječnost, želio je da stvara. Tako je i nastala pjesma “Daleko (Svitlo moje ljubavi)”. Međutim, nikada nije snimljeno.
“Trebalo je da ga na gitari prate Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić. Oni su svoje dionice snimili, ali Oliver nije uspio da da glas. To ćemo u nekom drugom životu”, zaključuje Stanić.
(TBT)
