Piše: Nader Hashemi, thebosniatimes.ba
Znamo da Donald Trump ne čita knjige. On je više zagrijan za televiziju i zaljubljenik je u Twitter. Njegovo znanje o međunarodnim odnosima i historiji – bliskoistočnoj historiji, posebno – u najboljem slučaju je ograničeno. Ali, dok stojimo na ivici rata s Iranom, s katastrofalnim posljedicama koji bi umanjio posljedice rata u Iraku, osnovno znanje o historiji države koju je Trump gotovo bombardirao prošli mjesec dobro bi došlo njemu i njegovim pristalicama.
Iran je smješten u zapadnoj Aziji, u srcu islamskog svijeta. Ključne teme koje su oblikovale njegovu modernu historiju i političku kulturu umnogome se podudaraju s iskustvima drugih društava u razvoju na globalnom jugu. U svojoj autoritativnoj studiji Iz ruševina carstva, Pankaj Mishra nas podsjeća da zapadnjačka historija nije univerzalna historija. Na početku svoje knjige, on primjećuje da za većinu razvijenog svijeta ključni događaji 20. stoljeća nisu dva svjetska rata, Holokaust, Hladni rat ili pad Berlinskog zida. Centralni politički događaji koji su oblikovali modernu historiju i identitet miliona Azijata i Afrikanaca vrtjeli su se oko borbe za samoopredjeljenje i nezavisnost od Evrope.
Iranska priča se uklapa u ovaj okvir. Iako nikada nije formalno bio koloniziran, historičari su opisali Iran iz 19. stoljeća kao “polukoloniju”, zbog očitog utjecaja koje su zapadnjačke sile imale nad domaćim pitanjima u ovoj naciji. Naprimjer 1872. godine, baron Julius de Reuter – kao slavna novinska agencija – dobio je koncesiju od korumpiranog kadžarskog kralja za kontrolu nad cjelokupnom izgradnjom željeznica, iskopavanjem minerala, mrežama za navodnjavanje, kreiranjem nacionalne banke i svim drugim poljoprivrednim i industrijskim projektima – u zamjenu za skroman novčani iznos. Lord Curzon, britanski ministar vanjskih poslova, kasnije je opisao ovu koncesiju kao “najpotpunije i najneobičnije predavanje cjelokupnih industrijskih resursa jednog kraljevstva u strane ruke, o kojem se vjerovatno ikada sanjalo”.
Zapad guši iranski suverenitet
U isto ovo vrijeme, Velika Britanija je dobila kontrolu na proizvodnjom, prodajom i izvozom iranskog duhana. To je osiromašilo lokalne proizvođače i dovelo do velikog društvenog revolta, koji je stvorio atmosferu za Iransku ustavnu revoluciju 1906. godine. Cilj je bio da se okonča kraljevski apsolutizam preobražavanjem Irana u ustavnu monarhiju, uspostavljanjem parlamenta i institucionaliziranjem vladavine prava. Uprkos njenim ranim uspjesima, ova revolucija je u konačnici poražena velikim dijelom zbog intervencije Velike Britanije i Rusije – koje su podržavale ovu monarhiju – od kojih je ova druga poslala tenkove u Teheranu da napadaju parlament.
Američki advokat William Morgan Shuster bio je posmatrač i učesnik ovih događaja. Njega je imenovao novoosnovani iranski Parlament kao ministra finansija da modernizira iranske finansije, koje su bile u rasulu, kao rezultat korumpirane potrošnje monarhije. Željne da zadrže utjecaj, Rusija i Velika Britanija su protestirale zbog Shusterovog imenovanja i u konačnici su ga uspjele otjerati. Nakon povratka u SAD, Shuster je napisao svoje djelo Gušenje Perzije, koje je iskustvo iz prve ruke o slaboj naciji u razvoju koja je postala žrtva intriga velikih sila.
Sredinom 20. stoljeća Zapad je na očit način ugrozio iranski suverenitet u dvije prilike. Godine 1941, u činu promjene režima, savezničke sile su izvršile invaziju i okupirale Iran. Vladajući monarh je izgnan u Južnu Afriku, zbog njegovih pronjemačkih simpatija, a njegov 21-godišnji sin Mohammed Reza je imenovan šahom Irana. Godine 1953. intervencija američke Centralne obavještajne agencije je izmijenila iransku političku putanju. Demokratski izabrani premijer Mohammad Mossadegh je svrgnut i Mohammed Reza, koji je pobjegao iz države, ponovo je postavljen na vlast. Hladni rat je počeo i postojao je strah u Washingtonu od komunističkog preuzimanja vlasti, što je motiviralo do određene mjere njegovu intervenciju. Iako je ova priča sada šire poznata na Zapadu, događaji koji su joj prethodili nisu.
Šah je bio marioneta SAD-a
Rane 1950-e su se podudarile s borbom za dekolonizaciju i nezavisnost širom Trećeg svijeta. Centralna tačka sukoba u Iranu bio je spor oko tog ko bi trebao kontrolirati i steći koristi od ogromnih iranskih rezervi nafte. Iranski nacionalisti bili su u sukobu s britanskim Petroleumom, kompanijom koja je kontrolirala iransku naftnu industriju, berući profit u sporazumu koji je porazio iranski narod i u praksi odgovarao krađi. Ujedinjeni narodi i Međunarodni sud pravde bili su ključna bojna polja u ovoj raspravi. Kada su pregovori između Velike Britanije i Irana propali, Velika Britanija je odgovorila nametnuvši sankcije, blokirajući iranski pristup računima sa stranom valutom i ograničivši mu izvoz nafte. Baš kao što je i sada, iranska kriza iz ranih 1950-ih bila je na vrhu svjetske agende.
Nakon državnog udara iz 1953. godine, Mohammed Reza je preuzeo čvrstu kontrolu nad državom. Kroz 1960-e i 1970-e njega su na Zapadu pozdravljali kao modernizirajućeg lidera. Korupcija i represija, koji su bili sinonimi za njegovu vladavinu, i odsustvo unutrašnje legitimnosti nisu utjecali na njegov status američkog saveznika. On je ugošćavan u zapadnjačkim prijestolnicama isto kao što arapske autokrate koji guše težnje svoga naroda primaju danas.
Iranska revolucija iz 1979. godine trebala bi biti razumijevana u ovom kontekstu. Jedan od ključnih zahtjeva demonstranata je bio “esteghlal ” – nezavisnost. Uvreda kojom se iranski suverenitet uporno krši od zapadnjačkih sila više nije mogla biti tolerirana. Šah je bio meta bijesa demonstranata velikim dijelom zato što je bio viđen kao marioneta koju podržava Amerika, nametnut narodu Irana da unaprijedi zapadnjačke ekonomske i geostrateške interese. Njegovo svrgavanje je viđeno kao nacionalno oslobođenje.
Beskrajan niz intervencija izvana, međutim, ne opravdava savremene politike Islamske Republike. Iranski režim je zloglasan po svojoj unutrašnjoj represiji, širenju diktatorstva i užasnom stanju u oblasti ljudskih prava. Iranske regionalne intervencije, posebno u Siriji – gdje je saučesnik u ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti – značajno su doprinijele nestabilnosti na Bliskom istoku. Kao i u drugim postkolonijalnim režimima, iransku historiju danas cinično manipuliraju i namjerno iskrivljuju iranski lideri da opravdaju svoj trenutni tok djelovanja.
‘Iz historije ništa ne učimo’
Ipak, Iranci vide trenutnu američku vanjsku politiku kroz prizmu svog historijskog iskustva. Pogrešno je misliti da će se ljubazno postaviti prema Trumpovom povlačenju iz nuklearnog sporazuma, njegovom nametanju štetnih sankcija i njegovoj prostoj retorici. Još je naivnije vjerovati, kao što vjeruje savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, da Iranci nemaju historijskog sjećanja i da će ustati u revoltu da svrgnu svoj režim kada ga vanjske sile satjeraju u ćošak. Antiimperijalizam ima duboke korijene unutar iranske političke kulture i 40 godina klerikalnog despotizma nije izmijenilo ovu činjenicu.
Vašingtonski izbor bliskih saradnika na Bliskom istoku također garantira neuspjeh njegove vanjske politike prema Iranu. Nije tajna da je Trumpov novi oštri stav pažljivo iskoordiniran s nizom beskrupuloznih ličnosti: saudijskim princom prestolonasljednikom, emiraćanskim princom prestolonasljednikom i izraelskim premijerom. Trebaju li Iranci vidjeti ove zloglasne ličnosti kao svoje prirodne saveznike? Iako je istina da postoji duboka želja za političkom promjenom u Iranu, iranski nacionalizam ostaje snažna sila bez obzira kakav stav imali prema Islamskoj Republici.
Veliki historičar iz modernog Irana Ervand Arbrahamian nedavno je primijetio, parafrazirajući Hegela, da “iz historije ništa ne učimo”. Izgleda da je trenutna američka politika prema Iranu pod Trumpovom administracijom određena da potvrdi ovu istinu.
(TBT Al Jazeera)
