Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Pobjeda Ekrema Imamoglua za gradonačelnika Istanbula je zaista fascinantan politički događaj kojeg slavi haman cijeli svijet. Čak mu ni njegovi protivnici, pristaše AK Partije, nisu zahatarili, a sam Binali Yildirim i Recep Tayip Erdogan su mu čestitali na pobjedi uz vrlo snishodljiv ton. Ima tu nešto više od pukog edeba/kurtoazije kako se interpretira traženje halala/oprosta od Imamoglua, kako je postupio Yildirim. Vjerovatno tu ima i straha od revanšizma, jer je tursko društvo veoma podijeljeno na ostrašćene islamiste i ništa manje ostrašćene sekulariste. Imamoglu nije ni jedno, ni drugo, i zato je pobijedio!
ISLAMSKI LIBERAL
Narodu je očito bilo dosta kavge i galame kakvu je Erdogan sa svojim pristašama zapodjenuo sa butum dunjalukom, pa je glasao za nekog umjerenog islamistu koji bar nije konfliktna osoba. Zato izbori u Istanbulu mogu poslužiti Turcima na čast iz više razloga. Prvi je da je Imamoglu dobio više glasova nego bilo ko prije njega na parlamentarnim izborima. Čak ni Erdogan osobno nikad nije pobijedio sa toliko procenata. A ovi izbori su pokazali da Erdogan, iako je čvrstorukaš, nije diktator jer se povinuje volji birača.
Svjetski analitičari posebno izdvajaju stav parlamentarnog zastupnika AKP-a Mustafe Yeneroglua koji je napisao na Twitteru da je AKP “izgubio Istanbul jer smo izgubili svoju moralnu superiornost” i dodao da se mora fokusirati na “snove mladih ljudi, racionalnost i vladavinu zakona”.
Na stranu što ovaj citat analitičari koriste da bi dokazali da je moguć raskol unutar AKP-a, ovaj stav oslikava stanje i očituje priznanje da je AKP ogrezla u korupciji i da se pretjeralo u zastrašivanju masa i uskraćivanju građanskih sloboda od strane te stranke.
Ovo mišljenje je u suprotnosti sa svima onima koji tvrde da AKP počinje gubiti vlast zbog ekonomske krize. I kao što sam ranije ukazivao zaista vjerujem da Turci polahko okreću leđa Erdoganu zbog straha za sopstvenu sigurnost uslijed mnogih čistki, posebno u pravosuđu.
Lideri opozicije u Sarajevu se još nisu očitovali o pobjedi opozicije u Istanbulu iako bi imali sve razloge da je slave kao sopstvenu pobjedu. Prije svega je to trebala učiniti SDP, koja je sestrinska stanka turskom CHP-u, na način kako je to ideološki SDA sestrinska stranka AKP-a. Nikoga ne bi začudilo da su se slavlju u Istanbulu pridružili pristaše SDP-a, odnosno Bh. bloka, i slavili na Baščaršiji kako su to birvaktile Erdoganove pobjede slavili pristaše SDA. Iako je SDA izgubila vlast u Sarajevu prije nego AKP izgubila vlast u Istanbulu, pobjeda sarajevske opozicije nije tako euforično doživljenja kao ova u Istanbulu. Iako je opoziciona šestorka formirala i još uvijek obnaša vlast u KSA, što se smatra najvećim porazom SDA ikada, opozicija se ne ponaša pobjednički; kao da se čeka ovjera te pobjede na predstojećim lokalnim izborima?! Ako je tako, onda sarajevska opozicija treba uzeti pouku i pronaći svoga Ekrema Imamoglua. Jer mnogi pokazatelji govore da ovo nije bila pobjeda CHP-a, već pobjeda Imamoglua. Njegov politički profil nije ukalupljen u stereotipe kemalističkog naslijeđa i rigidnog sekularzima, već je bliži profilu nekog islamskog liberala. On je sličniji gradonačelniku Londona Sadiqu Khanu nego bilo kojem dosadašnjem gradonačelniku Istanbula. Takav profil političara bi trebao pronaći Bh. blok i kandidirati ga kao budućeg gradonačelnika Sarajeva. Svakako da to podrazumijeva da šestorka ostane jedinstvena i da bude imala zajedničke kandidate za načelnike sarajevskih općina.
OD BAKIROVIH ČISTKI STRADAJU SAMO KONJI
Sa takvim nastupom, ubijeđen sam, sarajevska šestorka bi bila apsolutni pobjednik na lokalnim izborima. Zašto? Zato što je Sarajevo u poraću bilo izloženo „unakrsnoj ideološkoj paljbi“ između rigidne ljevice i okorjelih sekularista, i još rigidnije klerikalne desnice i zagriženih nacionalista. Možda su ovi rigidni sekularisti bili bučniji i pogubniji po kosmopolitski duh Sarajeva, od okorjelih bošnjačkih nacionalista. I samo zato što su ovi potonji osvojili vlast protežirajući SDA, spasili su se intelektualnog poraza. Također su bili osnaženi izravnom svakovrsnom podrškom iz Turske od strane sestrinske AKP-e. Ali, na žalost, ni jedni ni drugi ne poznaju, čak ni ne vole svom dušom svoje Sarajevo. Povrh svega su neiskreni. Njihova hipokrizija se pokazala u postizbornom zagrljaju lidera građanske opcije Željka Komšića i lidera klerikalno-nacionalističke opcije Bakira Izetbegovića. Tako da su njihovi mediji, ideološki sjedinjenjeni, svoju paljbu usmjerili isključivo na nepokorenu opoziciju. Sve to pokazuje da sarajevska politička scena vapi za novim profilima političara koji su iskreno inspirirani kosmopolitskim civilizacijskim i duhovnim naslijeđem Sarajeva. Možda je toga više svjestan sam Izetbegović, nego Nikšić i Kojović, pa najavljuje čistke i deideologizaciju stranke koja treba biti otvorena za Srbe i Hrvate. Ali, to su zadnji njegovi nefesi koje iskazuje pred kongres stranke i od toga neće biti ništa. Zbog njegovih čistki u stranci mogu samo stradati konji, kako su stradali konji Amira Zukića. Od Srba i Hrvata SDA-u još mogu pristupiti samo Miro Lazović i Ivo Komšić jer su nakon neuspjelog „lijevog desanta“ definitvno odstranjeni od Bh. bloka. Jer za Izebegovićevu SDA vrijedi ista ocjena kao i za Erdoganovu AKP: ona je izgubila i Sarajevo, pa i Bosnu, kad je izgubila svoju moralnu superiornost!
Jasno, nisam optimista da će opozicija naći svog Imamoglua jer se desio nenadoknadiv gubitak odliv mladih kadrova iz Sarajeva. Ali, treba bar stremiti ka tome.
(TBT)
