Survavanje venecuelanske ekonomije sve ih je nadmašilo.
Pad Venecuele je najveći ekonomski kolaps u stanju mira u posljednjih najmanje 45 godina, kažu ekonomisti.
“Zaista je teško zamisliti ovakvu ljudsku tragediju, a da u zemlji ne bukti građanski rat“, kaže Kenneth Rogoff, profesor sa Harvarda i nekadašnji glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda.
Kao ekvivalente Venecueli i njenom urušavanju ekonomije, ekonomisti u MMF-u navode zemlje razorene ratom, poput Libije u protekloj deceniji ili Libana sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Ali Venecuelu, nekada najimućniju latinoameričku zemlju, nisu razorili ratni sukobi, već loše upravljanje, korupcija i pogrešna politika predsjednika Nicolasa Madura i njegovog prethodnika Huga Chaveza koje su podstakle inflaciju, a posljednjih mjeseci Trumpova administracija uvela je Venecueli sankcije i dodatno je obogaljila.
Sa padom ekonomije, naoružane bande su preuzele kontrolu nad čitavim gradovima, javne službe su kolabirale, a kupovna moć spala je na svega nekoliko kilograma brašna mjesečno.
Mesari se udružuju kako bi uspjeli prodati komade stoke za koje niko nema para, oni koji su nekada radili u fabrikama sada lutaju po deponijama u potrazi za ostacima hrane i plastikom, a skrhani proizvođači koječega neprestano opsjedaju banke u nadi da će uspjeti naplatiti gomile računa koje je hiperinflacija obezvrijedila.
Ovdje u Makaraibu, gradu sa dva miliona stanovnika na granici sa Kolumbijom, skoro svi mesari prestali su prodavati odreske mesa pošto njihove mušterije sada mogu sebi priuštiti samo čvarke i kravlje papke.
Krizu su dodatno intenzivirale američke sankcije čiji je cilj bio da prinude Madura da se povuče sa čela države i prepusti moć opozicionom lideru Juanu Guaidu. Sankcije koje je Trumpova administracija uvela državnoj naftnoj kompaniji u Venecueli omele su vladu u nameri da proda svoj glavni adut, naftu. Otežan je i uvoz bilo kakvih dobara, uključujući hranu i lijekove.
Maduro za glad i nedostatak neophodnih lijekova krivi SAD i njihove opozicione saveznike – ali većina nezavisnih ekonomista smatra da je recesija počela godinama prije nego što su uvedene sankcije koje su, u najgorem slučaju, samo ubrzale krah.
Mnogima se čini da je situacija iz mjeseca u mjesec sve gora. Venecuela ima najveće zalihe nafte na svijetu, ali je izvoz u protekloj godini doživio pad drastičniji od onog koji se dogodio u Iraku za vrijeme američke invazije 2003. godine.
Venecuela je, također, u posljednje dvije godine izgubila desetinu svog stanovništva pošto su ljudi masovno napuštali zemlju. To je i najveća izbeglička kriza u historiji Latinske Amerike.
Očekuje se da hiperinflacija ove godine dostigne deset miliona posto, prema procjeni MMF-a, a na putu je i da stekne status najduže hiperinflacije u svijetu još od one u Kongu devedesetih godina.
Domaći bruto proizvod će do kraja godine biti manji za 62 posto u odnosu na početak recesije 2013. godine, kada je Maduro i došao na vlast.
Venecuelanska vlada nije saopćila zvaničnu makroekonomsku statistiku još od 2014. godine, te su ekonomisti prinuđeni oslanjati na indikatore poput uvoza kako bi evaluirali ekonomsku aktivnost.
Poređenja radi, ekonomski pad u republikama bivšeg Sovjetskog Saveza iznosio je 30 posto na vrhuncu krize sredinom devedesetih.
Vlada zasada usmjerava dostupne resurse u glavni grad, Karakas.
Nestanak struje u martu doveo je do sedmice mraka i haosa u Zuliji, najmnogoljudnijoj oblasti u Venecueli.
Prihodi su pali na nivo koji je posljednji put viđen još 1979. godine, prema Međunarodnom institutu za finansije, a mnogi preživljavaju tako što skupljaju drva za potpalu, voće u šumama i toče vodu u potocima.
“Vlada govori o rješenjima na dugoročnom planu, ali ljudi su sada gladni”, kaže Miguel Gonzales koji u Marakaibu prodaje divlje šljive.
Ostrvo Toas, nekada turistička idila sa oko 12.000 stanovnika, sada je napušteno.
“Nema lokalne, regionalne, a ni nacionalne vlade ovdje”, kaže Jose Espina, taksista. “Ostali smo sami.”
U gradiću Machiques ugasile su se industrije mesnih i mliječnih proizvoda koje su snabdijevale čitavu zemlju.
Nestanak struje je doveo do razbojništva. Naoružane bande otimaju stoku rančerima.
Romulo Romero, lokalni rančer, kaže: “Ne možete proizvedetesti ništa ako vlada bezakonje.”
(TBT, NYT)






