U mjesecu kada se iščekuje svjetska premijera posljednje Disneyeve inkarnacije Aladdina, izložba u Libanu otvorila je prozor u stoljeće filmskih postera koji predstavljaju viđenje Istoka kroz zapadnjačke oči.
Na zidu u bejrutskoj Dar El-Nimer galeriji, češki poster za film Bagdadski lopov iz 1978. inspiriran je osmanskim iluminacijama. Na stiliziranoj podlozi plavih, bijelih i zelenih tonova, muškarac sa turbanom jaše konja i drži pticu u ruci.
Pored ove delikatne ilustracije, mnogo veći poster na arapskom jeziku za verziju istog filma iz 1940. prikazuje – u realističnom stilu i jarkim bojama – napadnog muškarca s turbanom koji se nadvija nad zagrljeni par na letećem tepihu, na pozadini zelenih, žutih i rozih minareta.
S desne strane je poster na engleskom jeziku za originalni film iz 1924., u Art Deco stilu i tamnoj paleti boja; muškarac koji preko opsidijanskog mora jaše letećeg konja sabljom zamahuje ka bijelom gradu.
Abboudi Abou Jaoude je vlasnik ovih postera i kustos izložbe Bagdadski lopov: Arapi u svjetskoj kinematografiji, sačinjene od filmskih postera dizajniranih u periodu od 1910-ih do 1990-ih godina za filmove smještene na Bliskom istoku, ali napravljene, uglavnom, na Zapadu.
Ovo je, kaže, ono što želi da posjetioci vide: varijacije (lične, geografske) u prikazima ovih filmova. „Ličnost svakog umjetnika ima poseban duh. Tako da sam želio pokazati tu razliku i te vrste u svakoj zemlji.“
Prolazeći Bagdadskim lopovom, ono što ove filmske postere čini frapantnim nije nužno genije svakog pojedinog umjetnika ili intrigantne regionalne ili vremenske razlike između njihovih djela, već sličnost njihovog ishoda.
Jedan Bliski istok
Postoji samo jedan Bliski istok, kao da odjekuje iz ovih postera. I to onaj sa tamnoputim razbojnicima i polugolim, bijelim objektima požude, koji se povremeno pojavljuju sa dijelovima lica prekrivenim, iako im tijela nisu pokrivena. To je Bliski istok sa kupolama u obliku glavice luka (jesmo li u Rusiji?) i tepisima koji nekad i lete i fesovima i konjima i pijeskom.
„Kada sam ih skupljao,“ kaže Abou Jaoude, „otkrio sam da izgledaju isto kao i stereotipi koje su prikazivali umjetnici u 18. i 19. stoljeću. Kao da, dok gledamo poster, vidimo sliku naslikanu od strane istih tih umjetnika.“
Dizajni su, naravno, veseli; oni se ističu, vizualno su bogati. Boje su jarke i privlačne, scene intrigantne. Tu su i arapski instrumenti i žene napućenih usana – od kojih je jedna zarobljena u lance iznad naslova Lutkice u Bagdadu („Obline koje su potresle haremsko carstvo! … Sada je cijeli spektakl u EGZOTIČNIM BOJAMA“).
Cilj umjetnika, govori nam uvodna poruka, je „zavođenje publike“. Mnogima od njih, čini se, bilo je važnije iskazati svoju umjetničku slobodu nego tačno predstaviti film.
Poster iz 1952. za film „Lopov iz Damaska“ – gdje „grupa prijatelja odlazi na misiju da se bori protiv zlobnog sultana“ – uopće ne predstavlja grupu prijatelja, već radije ističe hrpu žena u prozirnim zelenim haljinama na zelenom tepihu u aureoli stiliziranog okvira u obliku minareta, iza kojeg sultan – u đavolski crvenim tonovima, sa vatrom u očima – zamahuje sabljom sa razjarenog konja.
Pored tog, jarko rozi poster na danskom za film „Desilo se u Adenu“ (Francuska, 1956) prikazuje crnomanjastog, gramzivog, brkatog muškarca koji u zlokobnom stisku drži ramena plave, prsate žene, ispred silueta kupola u obliku glavice luka, minareta i palminog drveća. Šta je ustvari scenarij filma? „Dnevnik grupe francuskih komičara nasukanih u Adenu.“
Posteri su otprilike grupisani u žanrove – ljubav/požuda, avantura, fantazija – i prema temama. Postoji cijela sekcija posvećena filmu „Bagdadski lopov“, koji se donekle zasniva na „Hiljadu i jednoj noći“, klasičnoj kolekciji bliskoistočnih i južnoazijskih narodnih priča. Ostatak izložbe nudi desetine postera za filmove bazirane na pričama iz 1001 noći – primačama o Aladdinu, Ali Babi i Sinbadu.
Ponavljanja su svuda – priča, naslova, fraza i slika. Nekoliko produkcija predstavljeno je višestruko, posterima koji su dizajnirani za različita tržišta i na različitim jezicima.
Pozajmljeni arhetipovi
Mnogi od ovih filmova izgledaju kao loša kopija ili prerada nečega drugog; fantazije koje su adaptacije mnogobrojnih priča iz 1001 Noći, kopije James Bonda u kategoriji „avantura“, ili komedije zasnovane na unakaženim metaforama velikih epova.
Čak je i omiljeni, arhetipski lik Aladdina uveliko zasnovan na istoimenom sitnom kriminalcu u filmovima „Bagdadski lopov“.
Takve jeftine prerade potiču iz dugogodišnje tradicije. „Jako nam je teško odrediti pojedinačne originalne rukopise, tako da je knjiga historije o 1001 noći puna kopija i prijevoda,“ kaže Samhita Suna, docentica na Univerzitetu u Virginiji, čiji se rad fokusira na kinematografiju Bliskog istoka i južne Azije.
Uzimajući u obzir sav taj prostor koji ove priče stvaraju za spektakularne vizualne prikaze i dugogodišnju popularnost raskošnih ilustracija na njihove tekstove, sasvim je prirodna i očekivana njihova trajna filmska popularnost, kaže ona.
„Evo u čemu je problem: „Hiljadu i jedna noć“ je zbirka magičnih, izvrsnih priča. Ali važno je ne zaboraviti da se većina ovih priča odvija u svijetu imaginarnog.“
Nastojanje da se određeni likovi ili teme uzmu doslovno i koriste kao primjeri za razumijevanje određenih dijelova svijeta je „smiješno“, kaže ona. „To su metafore koje se na kraju koriste da bi se prikazale krajnje rasističke hijerarhije.“
Od smiješnog do zlobnog
Možda je uzaludno isticati problematične stereotipe koji su promovirani u Zlatno doba Hollywooda. Zanimljivije je pitati da li su se stvari promijenile.
Greg Burris, filmski i kulturalni kritičar na Američkom Univerzitetu u Bejrutu, kaže: „Ovo su očiti stereotipi i oni su jasno problematični na nekoliko nivoa, ali oni nisu zlonamjerni onoliko koliko su to mnogi stereotipi u savremenim zapadnjačkim medijima.“
Danas, u svijetu nakon 11. septembra, dosegli smo ono što Daniel Newman, profesor sa Univerziteta u Durhamu, naziva četvrtim periodom reprezentacije Bliskog istoka (nakon perioda baziranih na pohotnom Arapu, „Hiljadu i jednoj noći“, i naftom bogatom Arapu), u kojem su, konačno, „Arap i Musliman spojeni u jedno – naravno, u „teroristu“.
Neki od histeričnih narativa na posterima u dijelu sa „avanturama“ zvuče kao da su skinuti sa današnjih naslova: „Dođite u barbarsku Arabiju na potragu za teroristima… Snimljen u jeku misterija današnjeg nabrijanog Bliskog istoka!“
Ali ovdje razbojnici nisu toliko zlobni i akcija je vjerovatno djelomično ugodna s obzirom na to koliko je daleka stvarnom iskustvu publike. U filmu „Ambasada“ (1972), hladnoratovskoj špijunskoj drami smještenoj u Bejrutu, pravi zlikovci nisu Arapi nego Rusi.
Savremeni filmovi Bliski istok predstavljaju kao grublje, nešarmantno, pokvareno mjesto, a njegove stanovnike stranim i zastrašujućim, a ne stranim i intrigantnim. „Teroristički narativ je tako dominantan da nadvladava svaki drugi aspekt,“ kaže Newman.
On tvrdi da je tek nedavno došlo do filmskog (i popularnog) stapanja „Arapa“ i „Muslimana“ te je Orijentalizam postao usko vezan za religijske a ne etnološke aluzije. Međutim, izložba „Bagdadski lopov“ jasno pokazuje da svođenje većinski muslimanskog dijela svijeta (sjeverne Afrike i zapadne, južne i centralne Azije) na jedan domen fantazije – jednu kulturu, jednu estetiku – nije ništa novo.
„Nije samo arapski svijet predstavljen u tim posterima,“ kaže Burris. „To je arapski svijet/muslimanski svijet/iranski svijet/turski svijet. Sve u jednom.“
Je li ovo Liban?
U posterima za „Libansku misiju“ (Francuska/Italija, 1956), kamile tumaraju pustinjama, beduinka pleše pored šatora, a naftne platforme (ili su to postrojenja za preradu urana?) se ocrtavaju na pozadini crvenog sunca.
Liban nema pustinju, njegova marginalizirana populacija beduina je jedva vidno prisutna, a tek sada počinju tragati za odobalnom naftom (sve što se može naći od uranija su ostaci rata).
Čini se vrlo vjerovatnim da jednolični prikazi islama, muslimana i raznolikih regija u kojima čine većinsko stanovništvo hrane toksične, nasilne ideologije kao i islamofobiju. „Ako vam je jedini izvor znanja o Bejrutu taj film, s čim ga možete porediti?“ pita Burris. „Ni sa čim. Dakle to je opasnost u popularnoj kulturi, a tako i u vijestima.“
„Ne mislim da mediji kreiraju nešto poput islamofobije,“ kaže Newman, „ali je zasigurno može podstaknuti.“
Štetnost jedne priče i njenih nekoliko jednolikih karakternih tipova (ugnjetavana žena, opasni bradati muškarac, dijete ispranog mozga), je to što se tako malo prostora ostavlja za narative koji opovrgavaju taj trend – kompleksne narative u kojima etnički i religijski identiteti nisu jedine stvari koje definiraju nezapadnjačke likove.
Najsavremeniji posteri za filmove smještene u regiji Bliskog istoka i sjeverne Afrike izgleda u potpunosti ignoriraju takve likove. U posterima za filmove Rules of Engagement, Syriana, Body of Lies, and Zero Dark Thirty, glave i tijela zvijezda zapadnjačkih filmova lebde iznad mračnih pozadina mašinerija, vatre, zgrada, helikoptera.
Specifični ambijent se skoro sasvim gubi i postaje blijeda pozadina dominantnim protagonistima, koji su nužno strani tom ambijentu. Muslimanski svijet postaje minimalistička scena na kojoj Zapad može odigrati vlastite opsesije.
Nostalgija
Izložba „Bagdadski lopov“ ne pruža mnogo tumačenja i posjetiocu su prepušteni samima sebi da oblikuju svoje reakcije na ove vesele orijentalističke fantazije. Unatoč jasnim kritikama na postere i filmove koje predstavljaju, Abou Jaoude kaže da su reakcije često nostalgične.
„Jedna mi je gospođa rekla: „Ovo je putovanje 70 godina unazad… Nama je ovo nostalgično, a i za novu generaciju, vole vidjeti ovo i poznavati ovo.“
Možda će ista takva nostalgija podstaći prodaju karata za novog Disneyevog „Aladdina“, koji izlazi ovog mjeseca i čiji promotivni materijali podsjećaju na estetiku i atmosferu njegovih prethodnika (što je izazvalo polemiku o njegovoj rasnoj politici).
U vremenu kada se neugodna historija ruši i zakopava, Abou Jaoudeova ushićenost njegom kolekcijom i kinematografskom historijom, historijskim diskursom te interkulturalnim odnosima koje prikazuje, istovremeno je iznenađujuća i zarazna. „Ono što on radi nezavisno kao individua je nešto s čim se država ne može nositi,“ kaže Omar Thawabeh, menadžer za komunikaciju galerije.
Abou Jaoudeove oči se ozare kada govori o svojoj kolekciji, a njegovi pokreti rukama postanu izražajniji. Njegov projekat je važan, kaže, „jer, iskreno, mi nemamo sjećanja. Ništa nije dokumentirano. Zbog toga smo željeli imati ovo.“
(TBT, MEE, Prevela Esma Latić)
