Jednom davno, u jednoj dalekoj, dalekoj zemlji, izdizali su se smaragdni planinski vrhovi protkani kristalnim rijekama, brda ukrašena selima od kamena i kanjoni s mostovima što gledaju u nebo. Ovo očaravajuće carstvo imalo je čak i očaravajuće ime: Bosna i Hercegovina.
Ali Bosna nije bajka: fasada zgrade samo nekoliko minuta udaljene od sarajevskog aerodroma išarana je plikovima. Na njoj zjapi rupa kao otvorena rana, a na zgradi pored osipaju se komadi gipsa, kao da joj ispadaju zubi. Ovi ožiljci su podsjetnik na zlo koje se dogodilo ne nekada davno, već prije samo četvrt vijeka.
A ipak, u Bosni sam pronašla pejzaže nalik onima iz bajki, naglašene vitkim minaretima umjesto krstova. U vrijeme kada Evropa s podozrenjem gleda na moju vjeru, došla sam u Bosnu da se susretnem sa domaćom muslimanskom zajednicom čija historija seže 500 godina unazad, do srca Evrope.
Na Baščaršiji, staroj četvrti nalik lavirintu u srcu Sarajeva, tumarala sam uličicama iz 16. vjeka, pijacom iz doba Osmanskog carstva, kazandžije su lupale o kotlove na Kazandžiluku; štavljena koža nudila se u Saračima, a obućari su se sretali u Čizmedžiluku, uz istočnu stranu harema Gazi Husrev-begove džamije.
Ovih dana na tezgama se nude beskrajni redovi servisa za čaj, kožnih papuča i umjetničkih drangulija.
Ono što mi je, međutim, zapalo za oko bile su halke na vratima izlivene u mesingu i srebru; zvekir je simbol ovog grada, omaž, kako mi je rečeno, gostoprimljivosti Bosanaca.
“Možda su ljudi ovdje tako topli zbog islamskih korijena”, kaže Reshad Strik, vlasnik lokala “Ministry of Ćejf“. “Možda je zato ovdje uvijek rat. Previše smo gostoprimljivi.”
(TBT, The New York Times)
