I dvadeset godina nakon bombardiranja Srbije, određeni dijelovi tamošnjeg društva traže razloge i izgovore zašto je to bila pogrešna odluka. Uzmimo za primjer članak u aktualnom izdanju tabloida Alo koji počinje rečenicom “Sila Boga ne moli, pa tako i dvadeset godina kasnije čelnici NATO-a tvrde da je bombardiranje Srbije bilo više nego opravdano”.
Dalje u tekstu autori citiraju ondašnjeg glasnogovornika NATO-a Jamiea Shea koji je svojevremeno rekao da “NATO nije imao drugo izbora osim upotrebe sile, nakon što je Slobodan Milošević odbio mirovni sporazum iz Rambouilleteu”. Imali smo podršku javnosti za bombardiranje, parlamenta i široke međunarodne zajednice jer niko nije htio da se ponove događaji iz Bosne od 1992. do 1995. godine kada je međunarodna zajednica bila vrlo spora u poduzimanju odlučujućih koraka- nastavio je Shea i na kraju dodao da je moguće postići sveobuhvatni sporazum između Srbije i Kosova kao dvije neovisne države.
Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, izjavio je da je glavni motiv za donošenje teške odluke za vojne operacije protiv Savezne republike Jugoslavije 1999. godine bilo zaustavljanje humanitarne katastrofe na Kosovu i da je povijest dokazala da je ta akcija bila neophodna i legitimna, jer je zaustavljeno nasilje, a izbjeglice su se mogle vratiti kućama.
Knut Vollebaek bio je šef norveške diplomatije u vrijeme ranije spomenutih pregovora u Rambouilleteu, gdje je međunarodna zajednica pokušavala spriječiti daljnje sukobe na Kosovu, ali i raspad tadašnje Jugoslavije. Nedugo prije NATO-vog bombardiranja 1999. godine nazvao je Slobodana Miloševića u pokušaju zaustavljanja zračnih udara na Jugoslaviju.
Norveška je te godine predsjedavala OSCE-om i Vollebaek je kao tadašnji ministar vanjskih poslova predstavljao organizaciju u Kontakt grupi koja je organizirala pregovore u Rambouilleteu. Za Blic je iz svog ugla ispričao što se sve događalo u tom mjestu nadomak Pariza tokom 17 dana pregovora.
Dijelove intervjua prenosimo u nastavku teksta.
Jedan od izaslanika i glavnih pregovarača Wolfgang Petritsch rekao je da su pregovori bili u interesu suvereniteta Jugoslavije. Na koji način su pregovori išli u korist jugoslavenskih vlasti budući da je službeni Beograd sve to predstavljao kao kapitulaciju bez borbe, a i pojedine tačke Sporazuma kose se s takvim Petritschevim stavom.
Dolaskom u Rambouillete, kosovska delegacija zahtijevala je neovisnost, dok je Jugoslavija bila odlučna u tome da se kosovsko pitanje rješava kao potpuno domaća stvar bez međunarodnog uplitanja. Kontakt grupa i međunarodna zajedno su generalno podržavale autonomiju Kosova unutar Savezne Republike Jugoslavije uz međunarodna jamstva. Usprkos prisutnosti OSCE-ove misije i Rezolucije Vijeća sigurnosti iz 1998. godine, situacija na Kosovu se pogoršavala 1999. godine s teškim posljedicama po stanovništvo. Zločini koji su se dogodili nad dijelom kosovskog stanovništva, u kombinaciji sa stalnim odbijanjem Miloševića da prihvati Sporazum nakon što ga je prištinska delegacija napokon potpisala u drugom krugu razgovora u Rambouilleteu, doveli su do zračnih udara. Tokom razgovora u Rambouilleteu su međunarodni diplomati uložili snažne napore da izbjegnu dalju eskalaciju sukoba, ali, nažalost, bez uspjeha. Moram naglasiti da sam i ja osobno uložio posljednje atome snage da izbjegnemo zračne udare tako što sam zvao Miloševića i tražio prihvatanje naoružanih međunarodnih promatrača. Prije tog telefonskog razgovora dobio sam uvjerenja Javiera Solane da zračnih udara neće biti prihvati li Milošević takvu ponudu. Nažalost, Milošević je to odbio usput me upoređujući sa Staljinom i Brežnjevim, protiv kojih se Jugoslavija borila.
Albanska strana promijenila je mišljenje noć prije završetka pregovora i potpisala sporazum. Šta je moglo utjecati na njihovu tako kasnu odluku?
Ovo je vrlo dobro pitanje. Mogu samo nagađati zašto su se predomislili. Vjerovatno su shvatili da je to najbolju ponuda koju su dobili i da su pretpostavili, tačno kako je vrijeme pokazalo, da će dobiti podršku međunarodne zajednice i to kontra protivnika koji se činio nespremnim i pogoršao vlastitu situaciju kroz strategiju koja je podsjetila međunarodnu zajednicu na njene propuste u sprečavanju masovnih ubijanja u Bosni i Hercegovini.
Tadašnja američka državna sekretarka Madeleine Albright izjavila je kasnije da bi do NATO intervencije vjerovatno svakako došlo. Smatrate li da smo mogli izbjeći bombardiranje?
Iako je rasla frustracija zbog nepopustljivosti kako jugoslavenske tako i kosovske delegacije, a pojedinci su možda bili i pesimistični što se tiče izgleda za uspješno zaključenje pregovora, postojala je snažna posvećenost zemalja NATO-a mirnom rješenju i to kompromisnom. Albright nikad nije izrazila takve stavove u mom društvu. Činjenica da je poslala Holbrookea u Beograd nakon sastanka Kontakt grupe u Parizu, kada je delegacija OVK prihvatila prijedlog kao posljednji pokušaj izbjegavanja primjene sile, pokazuje da je ona i dalje vjerovala da je to moguće. Kao što sam već rekao, bombardiranje je bilo direktna posljedica Miloševićevog kontinuiranog odbijanja prihvaćanja nacrta sporazuma nakon što je kosovska delegacija potpisala. Ne bi bilo razloga za to, a pogotovo ne ne jednoglasna podrška članica NATO-a za pokretanje kampanje da je iko od smatrao da postoji šansa za mirno rješenje.
(TBT, Blic)
