Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Još od referenduma o brexitu i izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD, postalo je opće mjesto tvrditi da živimo u doba „postistine“ ili „postčinjenica“. Međutim, iako nam ovi termini mogu pružiti izvjestan osjećaj izvjesnosti u doba političke neizvjesnosti, oni ne mogu objasniti naše doba. Što je još gore, ideja o jasno određenom „postčinjeničkom“ dobu može i sama biti činjenički pogrešna.
Prefiks „post-“, već i sam ukazuje na to da je nekada postojalo zlatno doba u kojem su demokratija i činjeničko znanje bili nesporni, pa čak i međusobno osnažujući. Iz ove pretpostavke onda slijedi da su građani danas naivniji nego što su bili. Kao rezultat ovih pretpostavki imamo povratak sociopsiholoških klišea iz poznog 19. vijeka, kada su „mase“ bile smatrane inheretno iracionalnima i neodgovornima, pa samim tim i nesposobnima za samoupravu. Štaviše, takve dijagnoze ignoriraju pitanje mjesta koje bi istina trebalo da zauzima u demokratskoj politici. Izbori nisu, niti treba da budu, kolektivni proces odlučivanja o tome šta je istinito; niko ne interpretira ishod glasanja kao zaključak o tome da su poraženi samo gomila lažova. Upravo suprotno, imamo dobrih razloga za zabrinutost kada političari tvrde da posjeduju povlašćen pristup istini. „Sa tačke gledišta politike“, pisala je Hannah Arendt, „istina izgleda despotski“.
U svakom slučaju, aktuelne debate o „postistini“ i demokratiji profitirale bi od filozofske dubine i historijskog obima knjiga kojima ćemo se pozabaviti u ovom prikazu. Zajedno, ove tri knjige kontekstualiziraju današnje epistemičke izazove i nude prijedloge za suočavanje sa njima. Neki od njihovih prijedloga, međutim, međusobno su suprotstavljeni, što samo pokazuje da nema lahkih rješenja.
Istina odovud, istina odonud
U izvrsnoj i sažetoj knjizi Demokratija i istina, Sophia Rosenfeld, profesorica intelektualne i kulturalne historije na Univerzitetu u Pensilvaniji, ukazuje na to da je „istina u uslovima moderne demokratije uvijek bila na gubitku“. Rosenfeld tvrdi da je istinu u politici (za razliku od filozofskih seminara) najbolje razumjeti kao „proizvod mnoštva biračkih tijela koja u svijetu nejednakosti primjenjuju različite metode“. Kao takva, ona je „kontinuirano otvorena za svježe izazove i promjene“. Ova definicija se, u inače elegantno pisanoj knjizi, ističe svojom rogobatnošću. Ipak, ona uspješno sažima centralni uvid Rosenfeld: nikada nije bilo zlatnog doba; odnos između demokratije i istine je uvijek bio kompliciran i nikada nije bio jasno razriješen.
Još od nastanka predstavničke demokratije u 18. vijeku, dvije različite grupe su se nadmetale za ono što Rosenfeld naziva „epistemičkim autoritetom“. Prvu grupu činio je narod – ili barem onaj njegov dio koji je imao pravo glasa, koje je dugo bilo ograničeno samo na muškarce sa privatnom imovinom. Ovi „obični ljudi“ trebalo je da razotkriju javni interes na osnovu sopstvenog životnog iskustva. Drugu grupu su činili visoko obrazovani stručnjaci (opet muškarci) – o kojima se često mislilo kao o akademskoj gospodi – koji ne samo da su bili specijalizirani za sticanje znanja, već su se i pridržavali posebnog kodeksa ponašanja u naučnom istraživanju. Kako će kasnije napisati američki filozof John Rolls u svojoj knjizi Teorija pravde, „moramo se oslanjati na aktuelno znanje stečeno u skladu sa zdravim razumom i postojećim naučnim konsenzusom“. Dok se od stručnjaka očekivalo da djeluju u skladu sa onim što Rosenfeld naziva „zajedničkim normama istraživanja“, narod je trebalo osnažiti kroz zakonske garancije slobode govora. Jedino uz njih ljudi će biti u stanju da artikuliraju ono što je Thomas Paind nazivao „jednostavnim činjenicama“ i „prostim istinama“.
Ulazak u sukob
Jasno je da polaganje prava na „stručnu istinu“ u politici može biti velika prednost, ali barem u predstavničkoj demokratiji, isto važi i za posjedovanje „zdravog razuma“. Stoga ne treba da čudi što se Herman Cain, menadžer lanca picerija i američki predsjednički kandidat, proglasio za predsjednika „Univerziteta zdravog razuma“, niti što se američki političari redovno zalažu za „zdravorazumske zakone o ličnom naoružanju“ i „zdravorazumske reforme imigracionih politika“, kao da žele naglasiti da su njihovi prijedlozi u izvjesnom smislu iznad politike.
Rosenfeld pokazuje da ovo nije ništa novo. Sukob oko epistemičkog autoriteta predstavljao je strukturalnu odliku moderne demokratije još od njenog nastanka. Ovaj sukob nastaje svaki put kada dođe do neslaganja između dva aktera koji polažu pravo na istinu. I danas se lahko mogu naći varijacije na čuvene Berkove napade na racionalizam „sofista, ekonomista i račundžija“, baš kao i na njegovo podozrenje da su mnogi argumenti iz sfere stručnosti samo maska za sebične interese.
Pa ipak, većina osnivača moderne demokratije bila je suzdržana prema „zdravom razumu“ ljudi iz naroda, bez obzira na njihovu imovinu ili obrazovanje. Kako je pisao Thomas Jefferson, „prirodna aristokratija“ ima ulogu da razvrsta popularne preferencije i obezbijedi „vrlinu i mudrost neophodne za upravljanje društvom“. Prema Rosenfeld, sve moderne republike posjeduju „režim istine“ koji se ne oslanja samo na input iz naroda, već i na sve širi niz instrumenata i tehnika – poput statistika i popisa – kojima se društvo čini „čitljivim“ za državu.
John Dewey, možda najznačajniji 20-ovjekovni teoretičar demokratije, bio je u oba tabora. On je zaključio da demokratsko upravljanje zahtijeva „prilagođavanje nauci“, ali je isto tako smatrao i da „ekspertska vlada u kojoj mase nemaju priliku da informiraju eksperte o svojim potrebama, ne može biti ništa drugo do oligarhija koja upravlja u interesu vladajuće manjine“.
Ista ploča, druga strana
Politički ekonomista William Davis, u svojoj provokativnoj i opsežnoj knjizi Nervozna stanja, dodaje značajan element ovoj priči. Od 17. vijeka nadalje, piše Davis, država i naučna zajednica su radile složno, ne toliko na uspostavljanju demokratije koliko na osiguravanju mira. Iako je Hobbsov Levijatan (država) odlučivao o značenju pravde, naučnici su bili ti koji su definirali realnost.
U svakom slučaju, građani su morali vjerovati u autoritet ovih institucija, a ove institucije su morale vjerovati jedna drugoj i međusobno sarađivati. Nakon svog osnivanja 1660, Englesko kraljevsko društvo donijelo je odluku da će čuvati zapisnike svih svojih rasprava i dati ih na uvid drugim naučnicima širom Evrope. Hobbs je u ovom aranžmanu prepoznao ono što bismo mi danas nazvali win-win situacijom: „Ona vrsta istine koja nije suprotstavljena dobiti ili uživanju bilo kog čovjeka, dobrodošla je svim ljudima“.
Kako se onda desilo da, kako piše Davis, „osjećanje“ preuzme kontrolu nad svijetom koji je nekada zavisio od „javnih činjenica“? Za početak, životno iskustvo mnogih građana je počelo dramatično da odudara od onoga što su im vlade (i statističari) govorili o napretku na makro nivou. BDP SAD je 2016. bio skoro tri puta veći nego krajem 70-ih godina prošlog vijeka, međutim, kako primjećuje Davis, realni prihod siromašnije polovine američkih domaćinstava zapravo je u periodu od 1979. do 2015. pao za jedan posto.
Davis ističe da je u ključnim izbornim okruzima u SAD, u kojima je došlo do obrta, od glasanja za Obamu 2012. do glasanja za Trumpa 2016. većina birača proživjela zatvaranje nekog industrijskog postrojenja tokom same kampanje 2016. On također podsjeća na to da, nakon decenija rasta, trajanje prosječnog životnog vijeka u SAD danas opada, kao i na to da je predoziranje – uglavnom lijekovima protiv bolova – vodeći uzrok smrti za Amerikance ispod 50 godina starosti.
U ovakvim okolnostima, iskustva bola, očajanja i otuđenosti odaju utisak mnogo „istinitijih“ od izvještaja o makroekonomskom oporavku zasnovanim na statističkim prosjecima. Štaviše, opažanje da su birokrati zainteresiraniji za brojke nego za ljude, možda je dodatno produbilo jaz između – pojednostavljeno rečeno – percepcija elite i „zdravog razuma“. Davisa ovo vodi ka zaključku da je nacionalizam – kao politika zasnovana na osjećanjima – u usponu zato što vraća smisao u živote lišene svih ranijih izvora smisla. On sluti da „kvazivojna mobilizacija“ društva može sadržati terapeutske elemente koji nedostaju mlakom i na podacima zasnovanom narativu o napretku.
Zamagljene granice
Davisovo opažanje je intrigantno, ali veoma spekulativno. On ga podupire problematičnom tvrdnjom da se politički, ekonomski i kulturalni konflikti sve češće opisuju kao „ratovi“ i da je ova pojava zamaglila Hobbsovu jasnu granicu između rata i mira.
Konkretno, Davis tvrdi da je došlo do promjene u našoj koncepciji „javnog konsenzusa“, od one zasnovane na „činjenicama, statistikama i pravilima“ (koja osigurava mir), ka onoj koja na prvo mjesto stavlja „inteligenciju“, pod kojom podrazumijeva povlašteno znanje koje se koristi za sticanje vojne, a naročito ekonomske nadmoći. Za onu prvu, neophodna je država. Ova druga, međutim, zavisi samo od tržišta, koje ne zahtijeva bilo kakav konsenzus o istini. Umjesto toga, piše Davis, tržište funkcionira kao „neka vrsta masovnog senzora“, detektujući trendove u osećanjima i željama. Kao takvo, tržište posjeduje izvjesno „antiintelektualno populističko svojstvo“, jer tržišta favorizuju brzinu, prije nego precizno odražavanje realnosti.
Naravno, kompanije koje ubiru najveće profite od uočavanja trendova su američki tehnološki giganti. Iako ove firme svakako zapošljavaju mnoštvo stručnjaka, njihova svrha nije u tome da stvaraju „javne činjenice“. Upravo suprotno, mi, javnost, neprekidno proizvodimo podatke svaki put kada na internetu podijelimo istinu o sebi. Ono što počinje pred ekranom kao otkrivanje sopstvenog životnog iskustva pred prijateljima, ili čak i pred širom javnošću, pretvara se u nešto mnogo apstraktnije: podatke koji, u aktuelnom zakonskom okviru, predstavljaju privatno vlasništvo velikih kompanija i koji se mogu prodati onome ko je spreman da za njih ponudi najvišu cijenu.
Knjiga Nervozna stanja pomaže nam da uvidimo ovakve strukturalne transformacije. Oslanjanjući se na zapanjujuće raznolike akademske discipline, Davis nudi moćno objašnjenje za svoju dijagnozu da ljudi postaju sve zabrinutiji i uplašeniji za svoju budućnost. Međutim, za razliku od Rosenfeld, on često pretpostavlja da smo nekada zaista živeli u zlatnom dobu nesporne stvarnosti.
To nije tačno. Ideja da je javni govor počeo da se koristi kao oružje tek nakon uspona interneta, ili da „rat ove ili one vrste danas izgleda skoro neizbježno“, zvuči iznenađujuće skoro četvrt vijeka nakon kraja Hladnog rata. Ako je išta bilo tipično za ovaj sukob, onda je to bilo upravo zamagljivanje granice između rata i mira.
Pratite tokove novca
I Rosenfeld i Davis nude recepte za suočavanje sa onim što Davis naziva „postistinosnom populističkom epistemologijom sadašnjice“. On smatra da se naučnici trebaju uključiti u borbu i povedu sopstveni kulturni rat, da se ne trebaju stidjeti otkrivanja sopstvenih osjećanja i ličnih priča – mada njegov poziv na „totalni rat“ protiv klimatskih promjena na prvi pogled protivrječi njegovom zahtjevu o „razoružavanju“ političkog jezika. U isto vrijeme, on vidi posebnu ulogu „građana-naučnika“ iz zaostalih ruralih oblasti, koji mogu dati značajan doprinos svojim „nestručnim, a često i implicitnim znanjem o dramatičnim promjenama u prirodi“. Na primer, zabrinjavajuće smanjenje populacija insekata u Njemačkoj prvo je primijećeno od strane amatera entomologa.
U ovom smislu, Davis slijedi Rosenfeld i njen recept za ujedinjenje stručnosti i zdravog razuma u službi zajedničkih ciljeva. Među ovim ciljevima najvažniji je, tvrdi Davis, smanjenje „egzistencijalne nejednakosti“, koja se odražava u sve širem jazu između onih koji su izloženi riziku ranog umiranja „očajničkim smrtima“ i milijardera iz Silikonske doline koji troše ogromne svote novca na koloniziranje Marsa i otkrivanje tajne besmrtnosti.
Iako je teško prigovoriti ovom cilju, Davis predlaže upitna sredstva za njegovo postizanje. Pozivajući na „drugačiji populizam“, on spremno prihvata priče desničarskih populista o njihovim sopstvenim uspjesima. Građanski zahtjevi za zaštitom njihovih „nacionalnih kultura“ od prijetnji spolja, imaju manje veze sa njihovim životnim iskustvima (ili „istinom“ koju osjećaju) nego sa onim što im govore medijski profiteri – britanski tabloidi, američke desničarske radio stanice i Fox News.
Takođe, Davis je spreman da previše olahko opravda „narodno“ nepovjerenje prema stručnjacima, koji navodno pretendiraju „na monopol opisa prirode i društva“. Zapravo, stručnjaci rijetko tvrde bilo šta slično; a kada se i usude da izgovore neke neugodne istine trpe neumitne napade od strane bogatih poslovnih interesa.
Alternativa „nepostojanju alternative“
Na kraju, Davis i nema šta da kaže o tome kako se demokratija uklapa u našu egzistencijalnu nervozu. Rosenfeld, međutim, smatra da moramo pronaći „onu nestabilnu ravnotežnu tačku – jednako udaljenu od tehnokratskog i od populističkog iskušenja – idealno težište moderne demokratije“. Da li je u pravu, zavisi delimično i od toga šta podrazumijevamo pod tehnokratijom i populizmom.
Tehnokrati, u najširem smislu ove riječi, tvrde da postoji samo jedno racionalno rješenje za bilo koji konkretan izazov javnih politika, i da svako ko se sa njima ne slaže mora biti iracionalan. Pa ipak, sugestija da „alternativa ne postoji“ igra direktno u korist populista, koji su u pravu kada postavljaju pitanje šta ostaje od demokratije ako su svi izbori javnih politika već unaprijed određeni.
Ali populizam nije odgovor. Populistički političari se ne bave samo uzdizanjem zdravog razuma, ili onoga što su francuski revolucionari nazivali le bon sens populaire (narodna mudrost). Oni također tvrde i da oni sami predstavljaju jedini autentični glas „naroda“, iz čega slijedi da je svako ko se ne slaže sa „narodnom voljom“ izdajnik ili „neprijatelj naroda“.
Tehnokratija i populizam se nerijetko opisuju kao dijametralne suprotnosti, ali oboje u svom središtu imaju zamisao da „alternativa ne postoji“. Za tehnokrate, jedina mogućnost je jedinstveno racionalno rješenje; za populiste, to je jedinstvena „narodna volja“ – ili barem njihova interpretacija ove volje. Stoga bi, umjesto da pokušavamo da pronađemo tačku na sredini između tehnokratije i populizma, bilo bolje da proširimo prostor demokratske deliberacije, možda po ugledu na Građanske inicijative iz Oregona, koje povezuju stručnjake i nasumično izabrane građane. Kako bi mogli smisleno da doprinesu javnoj debati, građani moraju biti u stanju formirati sopstvene političke sudove, na osnovu činjenica i utemeljenih interpretacija, baš kao i na osnovu vrijednosti.
Rosenfeld jasno pokazuje da je prostor za demokratiju ugrožen nejednakošću, ali i konkretnijim problemima poput uloge novca u politici i širenjem dezinformacija iz kojeg privatne internet kompanije izvlače profit. Ona predlaže da se kompanije koje nadgledaju digitalne platforme tretiraju kao „javni povjerenici“ i da ih treba regulirati u skladu s tim. Slično tome, Davis se nadovezuje na ideju istaknutog pravnog teoretičara Jack Balkina, i predlaže da se platforme tretiraju kao „informatički povjerenici“; baš kao advokatima i ljekarima, ni ovim platformama ne bi smjelo biti dopušteno da izvlače profit iz saznanja koja posjeduju o privatnim životima svojih korisnika.
Učiniti medije ocjenjivim
Rješenja poput ovih vrijedi ozbiljno razmotriti. Pa ipak, postoji opasnost da ćemo završiti sa listom općih mjera za popravljanje demokratije, a bez konkretne ideje o tome kako da ih na odgovarajući način implementiramo. Srećom, Bernhard Pörksen, uticajni njemački medijski teoretičar, nudi fokusiraniju sliku u svojoj knjizi Velika razdraženost (naslov aludira na istoimeno poglavlje Manovog romana Čarobni brijeg, koji je i sam meditacija na temu nervnog stanja Evrope u predvečerje Prvog svjetskog rata).
Poput Davisa, Pörksen je zabrinut zbog uspona „industrije ogorčenosti“ koja bi mogla voditi nekom obliku „demokratije ogorčenosti“: politike zasnovane više na emocionalnom pražnjenju nego na opštepriznatim činjenicama. Kako bismo spriječili ovakav ishod, Pörksen zahtijeva da krenemo u pravcu „uredničkog“ ili „redaktorskog“ društva. Pod tim, on ne podrazumijeva da svi moramo postati građani-novinari, već to da „konkretna utopija“ normi mora voditi profesionalne novinare a, u znatno manjoj mjeri, i prosečne građane. U tom cilju Pörksen predlaže niz općih principa poput „usmjerenosti ka istini“ i „skepticizma“, koji nas obavezuju ne samo da provjeravamo osnovne činjenice, već i sopstvene predrasude. (Ili, kako kaže stari novinarski vic: „Ako ti majka kaže da te voli, provjeri tu informaciju“.) Po njegovom mišljenju, profesionalni novinari bi morali biti u neprekidnom dijalogu sa svojim čitaocima, koji bi opet još od najmanjih nogu morali biti obučavani u oblasti medijske pismenosti, kako bi dostigli Medienmündigkeit („medijsku zrelost“).
Još važnije, Pörksen smatra da mediji trebaju biti ne samo dostupni, već i ocjenjivi. Nadovezujući se na razmatranje britanske filozofkinje Onore O’Neil o dvostrukom aršinu koji zahtijeva transparentnost od svih osim od novinara, on nas ohrabruje da uporno postavljamo pitanje ko finansira medijske i informacione platforme, i šta vodi uredničke odluke novinara ili izdavača.
Da ne bude zabune, transparentnost nije politička vrijednost prvog reda, poput slobode i jednakosti. Ali kao instrumentalna vrijednost, ona igra značajnu ulogu u postizanju demokratski dogovorenih ciljeva, između ostalog i tako što osigurava da su ovi ciljevi ostvarivi. Jednostavno rečeno, transparentnost olakšava građanima da formiraju odgovarajuće političke sudove. Kako bi nas podsjetila i Hannah Arendt, takvi sudovi nikada ne bi smjeli biti izvedeni iz jedinstvene nametnute istine, ali isto tako ne bi smjeli biti ni odvojeni od činjenica i mišljenja stručnjaka.
Javne politike kao uzrok i rješenje
Nasuprot uvreženom mišljenju, ima malo razloga da vjerujemo da smo ušli u „doba postistine“, ili da, kako neki tvrde, javni dikurs pati od „razjedanja istine“. Međutim, svakako ima razloga da vjerujemo da loše regulatorne odluke – na primjer, o napuštanju Doktrine pravičnosti u SAD tokom Reaganove ere – mogu povećati polarizaciju i pogodovati razvijanju kulture političke demonizacije (naročito kada ona donosi veliku dobit).
Tehnologija nije sudbina. Pörksen je u pravu kada tvrdi da medij sam po sebi ne mora radikalizirati poruku. Tačno, svi bi trebalo da budemo zabrinuti zbog onoga što Rosenfeld naziva „istinosno osiromašenom političkom kulturom današnjice“. Ali ta kultura nije posljedica neopranih masa koje su iznenada odlučile da su činjenice elitističke, niti toga što su neznalice zadobile prednost u izbornim okršajima.
Umjesto toga, kako ove knjige pokazuju, „privremena kriza istine“ primarno je rezultat kolektivnih političkih odluka o medijskoj regulaciji, finansiranju političkih kampanja i sličnim pitanjima. Kako nas podsjeća Rosenfeld, dobar dio demokratske politike je asimetričan i tiče se nadmetanja između vrlo nejednakih aktera i kreiranja javnih politika u korist povlaštenih interesa nenaviknutih na to da im se iko suprotstavlja. Ali dobar dio demokratske politike tiče se upravo revidiranja, ublažavanja ili preokretanja prethodnih ishoda. Jednostavnim, ili usudit ću se da kažem, zdravorazumskim jezikom rečeno: budućnost još uvijek zavisi od nas.
(TBT, Project Syndicate)