Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Poslije Trumpove pobede i referenduma o brexitu, kada su progresivci i liberali sa obje strane Atlantika zanijemili od šoka, dva najčešća refrena bila su: „Više ne prepoznajem svoju zemlju“ i „Kao da sam se probudila u nekoj drugoj zemlji“. Ova opća dezorijentisanost je bila praćena pojačanim aktivizmom i opozicionom aktivnošću. Na ulice su izašli oni koji nikada nisu marširali, novčanike su otvorili oni koji do tada nisu davali donacije i angažirali su se oni koji ranije nisu primjećivali spoljni svijet. Mnogi to i dalje čine.
Gotovo tri godine kasnije ankete pokazuju da će Brexit partija koju vodi Nigel Farage uzeti najviše glasova na izborima za Evropski parlament, na kojima će krajnja desnica napraviti značajne pomake širom kontinenta; da bi ostavka Therese May mogla da isporuči premijersko mjesto Borisu Jonsonu; da je Trumpov reizbor 2020. ozbiljna mogućnost, dok se američkim demokratimna predviđa tijesna pobjeda u elektorskom koledžu. „Demokrati ne ulaze u izborni ciklus 2020. s istim poletom s kojim su išli na izbore 2018“, kaže Guy Cecile, predsjednik Priorities USA, najvećeg super PAC-a (komiteta za političku akciju) Demokratske stranke.
Na drugoj strani globusa, reakcionarni nacionalistički lider Indije Narendra Modi, upleten u masakr 2002, odnio je ubjedljivu pobjedu.
Prije ili kasnije, progresivci će morati pristati na svoje izborne poraze. Prvi put je bilo umjesno pitati se kako je do toga došlo. Ali kada se poraz redovno ponavlja iznenađenje zbog toga postaje kontraproduktivno. Zemlja u kojoj ste se probudili je ista ona u kojoj ste otišli na spavanje. Neprekidna zapanjenost zbog toga je slab preduslov za akciju.
Iz ovog historijskog trenutka se mogu izvući razne pouke, recimo da je naš kapacitet za organiziranje protesta veći od naše sposobnosti da izgradimo uspješne pokrete ili od napora medija da sačuvaju svoj kredibilitet. Živimo u vremenu devalvacije činjenica, u kome je važnije pojaviti se u gledanoj televizijskoj emisiji nego imati odgovore na pitanja koja se tamo postave.
Zemlje koje sam pomenuo su prilično različite, ali imaju nešto zajedničko: sve su onoliko rasističke i ksenofobne koliko to nagovještavaju ishodi izbora u njima. To nije neki novi virus, već podlijeganje hroničnoj bolesti koja nas godinama paralizira. Etnička i rasna pluralnost i iskustvo migracija stariji su od nacionalne države – ali je jednakost relativno nova ideja i mnogi imaju otpor prema njoj. Ljudi zaboravljaju koliko je malo vremena prošlo otkad Afro-Amerikanci nisu imali pravo glasa, ili otkad je Winston Churchill izjavio da je „Sačuvajmo bijelu Englesku“ dobar izborni slogan.
Ove izborne pobjede su, pretežno ali ne isključivo, proizvodi tih prastarih predrasuda: ne zato što su svi koji su glasali rasisti, već zato što su ih podržali svi rasisti koji jesu izašli na izbore. Intenzitet tog rasizma raste, dok pobjednici koriste osvojenu platformu da razglase svoju netrpeljivost, ulivajući svojim pristalicama samopouzdanje i šireći dalje svoj otrov. Uzmimo na primjer Britaniju. U januaru 2016. čak 64% pripadnika neke od etničkih manjina navelo je da je doživjelo neki oblik napada po osnovi etničke različitosti. To je bilo pre brexita i već tada je bilo strašno. Procenat je ove godine narastao na 76%. Stvari su bile loše. Sad su gore.
Pojedini liberali su pitanja rase i rasizma pogrešno razumjeli kao partikularni interes; za njih je to bilo nešto loše što pogađa samo ljude druge boje kože. Trebalo je doći do svega ovoga pa da postane jasno da, dok su diskriminatorni postupci – bilo da su namjerni, nesvjesni, prikriveni, otvoreni, individualni ili institucionalni – zaista direktno pogađali samo obojene ljude, oni istovremeno podrivali čitavo društvo. Rasizam je bio poluga kojom su neprijatelji kosmopolitizma i pluralnosti proširili procjep koji dijeli sve ljude.
Nije izvjesno da je ta lekcija naučena. Mada ne svi, ali većina onih koji se i danas zalažu za ostanak u EU daleko bolje govori jezik rasnog optuživanja (upirući prst u netrpeljivost brexitera) nego jezik antirasnog aktivizma koji bi ojačao raznoliku i pluralnu Britaniju. Nekima od njih bi bilo dovoljno da sve bude kao nekad, prije nego što smo glasali za izlazak. Ali to bi značilo povratak u vrijeme kada je dvije trećine pripadnika etničkih manjina trpjelo rasne uvrede. Nije čudo što su marševi za drugi referendum tako bijeli.
To su problemi koji sežu duboko – bilo da je riječ o carstvu, imperijalizmu, kastama, kolonizaciji, kolonijalizmu ili bijeloj supremaciji. I svaka od ovih zemalja je i mnogo više od toga. Gdje god ima netrpeljivosti, naći ćete impresivnu tradiciju otpora i javnost spremnu da u tom otporu učestvuje. Nedavna anketa u SAD, na primjer, otkrila je da se 1 od 7 republikanaca slaže sa iskazom: „Amerika nije daleko odmakla u priznanju ravnopravnosti crnih i bijelih ljudi“.
Istina je da se netrpeljivost teško iskorjenjuje kada se jednom utisne u političku kulturu. Ali izbjegavanje tog zadatka vodi u oportunizam i saučesništvo. Tako smo stigli dovde: političari koji su znali šta se dešava su izbjegavali „teške razgovore“ da ne bi gubili glasove.
Sa rasizmom se ne može pregovarati, kao što ne možete ukloniti pola kancera i očekivati da ne naraste ponovo. Pokušaji balansiranja pomoću priče o „legitimnoj zabrinutosti konzervativnih birača“ su neiskreni. Jasno je da je briga ljudi zbog prenatrpanih učionica i preopterećenih socijalnih službi opravdana; nije opravdano za to kriviti etničke manjine. Podsticati ovu zamjenu teza i nadati se da to neće biti primijećeno je zaista bijedno. A i ne isplati se: rasisti su uvijek bolji u toj igri i nikada neće biti zadovoljni. Povlađivanje im neće otupjeti oštricu – dat će im legitimitet.
Nema nikakvog smisla svakih četiri ili pet godina pričati da je rasizam problem, ako u međuvremenu ne zagovarate agendu koja postulira antirasizam kao rješenje. Ne možete godinama dijeliti šolje sa sloganima protiv migranata, klevetati muslimane i demonizirati azilante – a onda očekivati podršku za otvorene granice nekoliko mjeseci prije referenduma.
U svakom slučaju, najmanje što možete učiniti je da ne budete toliko zapanjeni kad opet izgubite.
(TBT, The Guardian)
