“Po Lazareviću, interesi komunista i Andrića jednostavno su se poklopili 1944. Komunistima je trebala neka viđena figura za njihovu kulturnu politiku, Andriću je trebao izdavač za njegove romane – i bingo!, pronašli su jedni druge. Ovo potvrđuje i Milovan Đilas u svojoj knjizi “Vlast i pobuna”, u kojoj se nalazi jedan od najboljih i najlucidnijih portreta Andrića koji je ikada napisan. Andrićeva pozicija u oktobru 1944. nije bila lahka. Bio je lojalni diplomata monarhističke Jugoslavije, države koja je progonila komuniste. Naravno, i komunisti su znali za Andrićevu prošlost, da je “klasni neprijatelj”. Ali s druge strane, tokom njemačke okupacije, Andrić je pokazao besprijekorno vladanje i principijelno nije objavio niti jedan red. On nije potpisao antikomunistički pamflet koji su objavili Nijemci. Ove činjenice komunisti su znali, i tako je njegovo ponašanje tokom okupacije poslužilo kao most koji je mogao da pređe 1944. Uz to, ne smijemo zaboraviti ni da je Andrić cijelog života podržavao ideju Jugoslavije. A poslije rata, komunisti su bili jedina politička snaga koja je mogla garantirati novi jugoslovenski eksperiment”, rekao je Martens.
On je u velikom intervjuu za Nedeljnik govorio o Andrićevim kontaktima sa Hitlerom i Staljinom; o njegovom odnosu sa vladom Kraljevine Jugoslavije i sa komunistima; o mržnji na Balkanu i ratovima, bivšim i budućim; o 27. martu i 6. aprilu 1941; o Andrićevom jugoslovenstvu i osjećaju pripadnosti; o zloupotrebama velikog pisca da bi se opravdalo NATO bombardiranje Srbije (…)
(TBT, Nedeljnik)