Piše: Petar Stošić, thebosniatimes.ba
Dok je “smrt Americi” uobičajeni slogan na iranskim prorežimskim demonstracijama, američki desničarski političari koriste “bombardirajmo Iran” gotovo kao poštapalicu. Štoviše, bivši američki predsjednik George W. Bush svrstao je 2002. Iran u “osovinu zla”, uz Sjevernu Koreju i Irak. SAD je godinu kasnije izvršio invaziju na Irak, a godinama nakon toga spekuliralo se da je Iran sljedeći na redu.
Zašto su ove dvije zemlje u tako lošim odnosima?
Iako je Trump prošli tjedan poručio iranskom režimu da ga “nazove”, svojim ishitrenim povlačenjem iz nuklearnog sporazuma s tom zemljom, ponovnim nametanjem sankcija i slanjem pomorskih i zračnih snaga nadomak Irana učinio je diplomaciju težom, a rat vjerojatnijim. S druge strane, SAD tvrdi kako ima informacija da Iran planira napad na američke vojne, pa čak i civilne, mete u regiji.
Ali loši odnosi Irana i SAD-a sežu daleko prije Trumpovog povlačenja iz sporazuma kojim su Iranu ukinute sankcije u zamjenu za odustajanje od razvoja nuklearnog naoružanja. Prije tog sporazuma intenzivno se spekuliralo da će Izrael izvesti preventivne zračne udare na iranska nuklearna postrojenja kako bi spriječio (ili barem usporio) da ta zemlja, zakleti neprijatelj Izraela, postane nuklearna sila i izjednači ravnotežu snaga u regiji, što bi Izrael učinilo još ranjivijim.
Do napada na Iran, bilo izraelskog ili američkog, ipak nije došlo. Sporazum koji je potpisao Trumpov prethodnik Barack Obama, kao i lideri EU-a, Rusije i Kine, učinio je takvu akciju nepotrebnom – sve dok na scenu nije stupio Trump.
Obami se, ne bez razloga, predbacivalo podilaženje Iranu, pogotovo s obzirom na njegovo aktivno sudjelovanje u brutalnom ratu u Siriji na strani Bašara al-Asada – u ratu u kojem su ubijene stotine tisuća civila, uz čitav niz ratnih zločina. Trump je, međutim, prema Iranu u startu nastupio agresivno i ultimativno, pri čemu su mu čak i američke obavještajne službe proturječile da Iran i dalje razvija nuklearno oružje, unatoč sporazumu i inspekcijama Međunarodne agencije za atomsku energiju.
Sada se analitičari s pravom pitaju želi li Trump bolji sporazum – ili naprosto želi rat i smjenu režima, bez obzira na posljedice.
Jer iranski klerikalni režim, predvođen islamskim ajatolasima, neprijateljski je nastrojen prema SAD-u od samog svog dolaska na vlast 1979. Te je godine, podsjetimo, u tzv. Islamskoj revoluciji srušen šah Mohamed Reza Pahlavi, sekularni monarh koji je gajio prijateljske odnose s Washingtonom.
Islamska revolucija u Iranu i duga talačka kriza
Čak i da je tada bilo šanse da islamistički režim, koji ne priznaje Izraelu pravo na postojanje, ima normalne odnose sa SAD-om, ta je šansa definitivno potraćena tzv. Iranskom talačkom krizom, u kojoj su američki diplomati i drugi građani držani kao taoci puna 52 tjedna.
Zarobljeni su 4. studenog 1979. kad je grupa revolucionarnih studenata zauzela američko veleposlanstvo u Teheranu i uzela 66 Amerikanaca iz njega kao taoce. Američki predsjednik Jimmie Carter naredio je spasilačku misiju koja je završila bezuspješno, uz osam američkih vojnika koji su poginuli u nesretnom padu helikoptera. Taoci su pušteni tek 20. siječnja 1981., 444 dana kasnije.
SAD je ovu otmicu držao eklatantnim kršenjem Bečke konvencije kojom je utemeljen diplomatski imunitet i nepovredivost stranih ambasada, Iran je pak optužio SAD da štiti šaha Pahlavija, koji je u međuvremenu pobjegao u SAD, od suđenja za zločine koje je počinio protiv Iranaca za vrijeme svoje vladavine – prvenstveno preko svoje zloglasne tajne policije SAVAK koja je vršila brutalnu represiju nad oporbom i disidentima. Pahlavi je na kraju umro od raka 1980. u Egiptu, gdje je dobio azil.
Kad je Irak, na čelu sa Sadamom Huseinom (kojeg je, ironično, na kraju srušio sam SAD), pokrenuo rat protiv Irana, SAD ga je podržao oružjem i obavještajnim podacima. Iranski saveznik Hezbolah je pak 1983. izvršio samoubilački bombaški napad na američke snage u Libanonu, u kojem je ubijen 241 američki vojnik. Američki ratni brod je pak, navodno greškom, oborio iranski civilni avion 1988. pri čemu je ubijeno svih 290 putnika i članova posade. Sve je to samo produbilo međusobno neprijateljstvo.
CIA orkestrirala puč protiv iranskog premijera 1953.
No kako bi zaokružili kontekst i uzroke današnjeg neprijateljstva Irana i SAD-a, moramo otići još dalje u prošlost. Točnije, do 1953. kad je američka CIA, uz pomoć britanskog MI6, orkestrirala puč kojim je srušen prvi demokratski izabrani premijer Irana, Mohamed Mosadeg. CIA je svoju ulogu u puču i službeno priznala 2013., kad je dozvolila objavu dotad tajnih dokumenata o ovom događaju, koji su se čuvali u Američkom arhivu za nacionalnu sigurnost.
Velika Britanija je, naime, smatrala Mosadega za prijetnju svojim strateškim i ekonomskim interesima nakon što je ovaj nacionalizirao britansku naftnu tvrtku Anglo-Iranian Oil Company, koja je kasnije postala British Petroleum. Britanci su uvjerili Amerikance da Mosadega treba srušiti, a to je uskoro i učinjeno.
Ipak, autori knjige Mohamed Mosadeg i puč u Iranu 1953., Mark Gasiorowski i Malcolm Bryne, tvrde da je SAD prvenstveno bio motiviran geostrateškim razlozima, odnosno strahom da će prosovjetski komunisti doći na vlast, a ne željom da se domogne iranske nafte.
Također, valja podsjetiti i da šaha Pahlavija nije, kako se često pogrešno tvrdi, instalirao SAD nakon puča. Pahlavi je Iranom vladao još od 1941., a on je i raspisao demokratske izbore na kojima je Mosadeg izabran za njegovog premijera. Ipak, nakon puča njegova je vladavina postala apsolutistička, nacionalizacija nafte je poništena, Iran je postao jedan od ključnih američkih saveznika i brana od sovjetske ekspanzije na Bliskom istoku. Amerika je navodno čak i obučavala agente iranskog SAVAK-a.
Sve je to, prema bivšem agentu CIA-e Williamu Daughtyju, ostavilo “Irance sve uvjerenije da su šah i njegova zemlja naprosto bili protektorat SAD-a, upravljan preko CIA-e”. I upravo tu leže korijeni iranskog protuameričkog sentimenta, koji je barem djelomično zaslužan i za dolazak ajatolaha i islamističkog revolucionara Ruholaha Homeinija na vlast 1979.
Iako su u revoluciji sudjelovali i nacionalisti i komunisti, islamisti su se brzo obračunali s njima nakon rušenja proameričkog šaha i uspostave Islamske Republike Iran. “Ne zaboravite da je SAD vaš najgori neprijatelj. Ne zaboravite skandirati: ‘Smrt SAD-u”, poručio je Homeini svojim sljedbenicima za vrijeme talačke krize. Ostalo je, kako se obično kaže, povijest.
(TBT, Index.hr)
