„Neki ljudi više vole slagati nego se hljeba najesti!“, piše Vlastimir Mijović u komentaru objavljenom na Facebook profilu.
„Jedan od njih, možda i najveći lažov s kojim su mi se putevi ukrstili, svakako je Senad Avdić. Poslaše mi, sa malo zakašnjenja, jedan njegov teksta sa portala “Slobodne Bosne”, a onda i ja sa zakašnjenjem odlučih da taj tekst ipak malo pojasnim. Žalim, naime, sve koji cijene Senada Avdića, jer da znaju istinu o njemu i gomili njegovih tekstova, ne bi ga nimalo poštovali. U njima je uvijek više izmišljotina negoli istine i tvrdih činjenica, kao i u njegovom napisu od 9. aprila ove godine.
Elem, piše Avdić kako je on “u ljeto 1990. godine objavio u zagrebačkom Vjesniku neveliki članak o upadu inspektora srbijanske Službe državne bezbjednosti na područje općina Srebrenica i Bratunac”, a da sam ja “nekoliko nedjelja kasnije, kada se prašina donekle i prividno slegla… u zagrebačkom tjedniku Danas objavio faksimil tog famoznog dokumenta srbijanske Državne bezbjednosti”.
Istina je potpuno drugačija. Moj tekst, koji je diljem Jugoslavije odjeknuo kao bomba, objavljen je u Danasu (24. oktobra 1989.) bar pola godine prije Senadovog u Vjesniku. On je, u stvari, prepisao dijelove mog teksta i to “prodao” Vjesniku.
U nastavku, Senad dodatno laže: kako mu je suštinu problema s tom strogo povjerljivom informacijom srbijanske Državne bezbjednosti objasnio Nikica Gržić, moj advokat pred sudom u Beogradu, kojem me tužio MUP Srbije.
Prvo, tužba za odavanje državne tajne, protiv mene je podnešena sudu u Zagrebu, pa nikakvog suđenja u Beogradu nije ni bilo te me, drugo, Nikica Gržić nije ni mogao braniti na nepostojećem suđenju, kao što i nije.
U ovom tekstu Senad Avdić još jednom pokušava da opere dio svoje prošlosti, ali i prošlosti svog tadašnjeg ahbaba Nijaza Durakovića, koji mu je kobajagi dao da pročita onaj strogo povjerljivi tekst. U to vrijeme su Avdić i Duraković puhali u isti rog sa Slobodanom Miloševićem. Kasnije su se korigirali, ali to ne znači da se i na njihovu prethodnu sramnu kolaboraciju sa “beogradskim kasapinom” smije zaboraviti, pogotovo je naknadno lažirati, kao što to čini Avdić.
U to vrijeme bili smo veliki protivnici: Duraković i on, s jedne strane, kao Miloševićevi pijuni, a ja, Bogić Bogićević i Nijaz Skenderagić (koji su mi doturili dotičnu informaciju s oznakom “državne tajne”) sa druge, kao prvi Bosanci koji su javno ustali protiv nacionalističke Miloševićeve politike. U tome je i tajna višegodišnje Avdićeve hajke na Bogićevića i Skenderagića, a ponekad i na mene. Smetaju mu, naravno, svjedoci njegovog nimalo bosanskog ponašanja. A kad Avdiću nešto smeta, onda njegov dar za laganje dolazi do punog izražaja, kao u stotinama tekstove koji vrve od neistina koje jadni čitaoci, nedovoljno informisani, uzimaju zdravo za gotovo“, napisao je Mijović portretirajući Avdića kao notornog lažova.
(TBT)
