Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Ja opet imam leptiriće u stomaku, da ne kažem nešto drugo, kada čujem najavnu špicu vijesti. Sanjam rat u prosjeku duplo češće nego inače. Sretoh kolegicu, glumicu, u vrijeme premijere dobrog filma jednog kolege. Pravdamo se jedna drugoj što nismo tamo, a ona zagrli sinčića i kaže iskreno “Ja nisam mogla”. Imam danima neki strah, opet se prijeti ratom svuda, nisam spremna da gledam film sa tom tematikom danas.
Stisnu u naručje sina, otpuhnusmo tegobno i svaka na svoju stranu.
Ne bih špekulirala o tome ima li se novca i cilja za novi rat.
Nikad se ne zna. Psi rata će naći uvijek dinar za pušku, nož, bodljikavu žicu i tenk. Za voz, za brašno, za budućnost ovdje para nema.
Nikad ih nije ni bilo od kako ja postojim. A postojim 33 godine okruglo. Toliko ima bobaka na tespihu, sa toliko godina Isus se na Nebo vratio. Eto, baš ovako se uhvatim u razmišljanje, je li mi dosta 33 godine da sam živjela ako krene opet? Jer ja novi rat ne planiram preživljavati. Sudeći po onima koji su preživjeli prošli, nije im se baš isplatilo.
Ali, stalno mi se vraća slika neobično simpatičnog kolegicinog sinčića u njenom zagrljaju i razmišlja, Bože, da li bi opet neka majka dala sina u rat? Da li neko sa druge strane isto ima 33 godine i kao i ja, zna šta je to, i opet bi uzeo pušku?
Jednom sam upoznala snajperistu. Nije to snajperista kao sa filmova. To je sada stariji čovjek bez zuba, bez pola marke u džepu i bez igdje ikog svoga. Nije ni najbistrija zvijezda na nebu. Pucao je na ulice Sarajeva tri godine, svaki dan. Pitala sam ga “Kako si mogao?” Kaže plačnim glasom “Nisam znao da ovdje žive ljudi. Mislim, ljudi baš kao moja S., djeca kao i sva druga, a bilo je ponekad ili onaj ko mi je na nišanu ili ja. Bio sam mlad. Sam sam sebi bio draži. Sad bih volio da nisam.” Mislila sam tada u sebi “Eto ti sad, neka si. Sad budi neki drugi heroj, lezi i zaklopi oči. Ne možeš. Znam. Bojiš se spavati.”
Ima li sa druge strane neko da je ostao da ne zna da sa druge strane nišana žive ljudi?
Postoji li potreba da provjerimo da li nam je jasno da smo ovdje svi ljudi od krvi mesa. Topovskog mesa. To je ono meso što ga otmu majci iz zagrljaja i pošalju u smrt da bi svoje džepove napunili. Ne sjećam se nešto da su ovi psi što sada laju ponovo svoju djecu lavovima bacali.
Mi smo ostajali bez očeva, bez pameti, leptiriće iz stomaka smo ispovraćali u podrumima od straha od granata. Ovaj pseći okot sav je to odnekud gledao na televiziji i pjevao patriotske pjesme i bodrio nas. Bodrio da se koljemo što bolje, pa kad se oni vrate da imaju što više.
Ima li, ljudi, braćo, sestre, majke, očevi potrebe da se objašnjava da su sa obje strane samo ljudi? Da je zemlja samo zemlja, granica samo granica i da ti ništa to ne vrijedi kad to više nemaš kome ostaviti? Ima li potrebe da se sjećamo da nismo besmrtni? Sjećamo li se da se u ratu gine? Da se mora ubijati? Da nas pobacaju opet u arenu, da navijaju?
Bez nas rat ne može početi. Rat bi počeo samo onda kada bismo mi u tuđi rat zajurišali. Kada bismo bacili ovo malo života što smo skrpili od prošlog rata i krenuli jedni na druge, baš kao da ne znamo da su ljudi sa druge strane.
Hoćemo li jednom, ljudi, braćo, sestre, majke, očevi biti pametni i objaviti rat onima koji nas u rat tjeraju? Hoćemo li opet, poslije 70 godina ustati protiv ovih okupatora razuma?
A, vi, sjecikese što zveckate dukatima, a mislimo da oštrite noževe: Šta ćete ako ovaj narod ipak bude pametan, pa se umjesto jedni na druge, okrene na vas? Gdje ćete se sakriti? Trčaćete iza kamena, kamen vas neće skriti, trčaćete u rijeku – ona će ključati, trčaćete u more – biće krvavo – što bi rekla ona pjesma Nine Simone o grešniku kada mu dođe smak svijeta.
Ne znam za pravi, ali smak vašeg svijeta i sudnji vam dan bi se morao desiti u najskorijem roku. Inače, desit će se nama, a nećemo ni znati.
(TBT, LOLA)
