Rakel Navaro ispila je jutarnju kafu, poljubila muža i požurila iz svoje porodične kuće u predgrađu sjeverno do španske prestonice.
Uspješan posao koji je vodila čitavu deceniju počeo je propadati kada je Evropu pogodila finansijska kriza. Rakel je sada bila u metrou na putu do svog novog posla. Radila je kao sekretarica za tek nešto više od minimalca.
Nekoliko trenutaka kasnije njen muž Jose Enrique Alvarez također je pošao na posao. On radi kao mesar. Ovaj 56-godišnjak nekada je bio direktor ljudskih resursa u rasadniku biljaka koji je propao, ostavivši njega i još 300 drugih radnika bez posla u roku od samo 12 mjeseci.
Nakon što su decenijama udobno živjeli kao pripadnici više srednje klase u Španiji, njih dvoje sada se bore sa propašću čitavog staleža. Španska ekonomija, kao i bilo koja druga evropska, sada raste brže nego prije finansijske krize 2008. godine. Ali na sadašnjim poslovima, Rakel i Jose sada zarađuju tek dio nekadašnjih zajedničkih godišnjih prihoda u iznosu od 80.000 eura.
Do ljeta više neće moći isplaćivati hipoteku.
“Mi smo ljudi koji su radom stekli sve, a sada propadamo”, kaže Jose. “Ekonomija napreduje, ali mi ne osjećamo to.”
U takvoj su situaciji milioni Evropljana.
Od recesije kasnih dvijehiljaditih, srednja klasa doživjela je krah u dvije trećine Evropske unije. Domaćinstva srednje klase u Evropi – oko 60 posto sveukupnog broja domaćinstava – sada su ranjiva kao nikad.
“Napredak srednje klase zaustavljen je u većini evropskih zemalja”, kaže Danijel Von-Whitehead, ekonomista u Međunarodnoj organizaciji rada u Ženevi.
“Oni su u sve nestabilnijoj situaciji, a ukoliko se nešto dogodi, velika je vjerovatnoća da potpuno krahiraju i nikada se ne oporave.”
Gubitak poslova sa zaradom srednjeg reda, oslabljene socijalne protekcije i neosposobljenost za određene poslove umanjile su ekonomsku mobilnost i dovele do širenja nejednakosti. Automatizacija i globalizacija produbljuju podjele.
Socijalne “sigurne mreže” tradicionalno su nudile zaštitu, ali su čak i one svedene na politiku smanjenja deficita koji zahtijeva EU. To, dijelom, objašnjava i uspon populizma u Evropi.
“Političari nisu stvorili mjere da pomognu nama u sredini da se vratimo na noge”, kaže Jose Navaro. “Ono što se desilo meni, desilo se mnogim ljudima koje poznajem. Kada se okupimo, nazivamo sebe ‘los invisibles’ – nevidljivi.”
Mladi ljudi suočavaju se sa još težim preprekama, preti im nestašica stalnih, stabilnih poslova, a sve češće potpisuju ugovore na određeno vrijeme i obavljaju sezonske poslove.
Kada se takvi ugovori primjenjuju kako bi trebalo – da radnik stekne iskustvo – oni vode do sigurnog posla i boljih prihoda. Ali kompanije i javni sektor u Evropi koriste ove ugovore kako bi izbjegli troškove socijalne zaštite za stalne zaposlene.
Samo u Španiji 90 posto novih poslova u 2017. godini bilo je privremeno; trećina je trajala tek nedelju dana, prema podacima organizacije za socijalnu podršku Karitas.
Španiju su hvalili kao model za oporavak. Ekonomija je prošle godine ostvarila rast od tri posto. Nezaposlenost je pala na 14,4 posto, što je najniža stopa nezaposlenosti u posljednjoj deceniji.
Ali promjene u radnim zakonima dovele su do slabljenja zaštite i zarade. Pošto posao traži na milione ljudi, poslodavci mogu nuditi niže plate.
Razlike u prihodima između porodica niže, srednje i više klase u Evropi nikada nisu bile veće, prema Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj.
Prosječni prihodi u porodicama srednje klase su opali, naročito na jugu Evrope, a opala je i kupovna moć. Rastuće nezadovoljstvo dovelo je do populističkih protesta poput pokreta „žutih prsluka“ u Francuskoj. Politička polarizacija u Španiji sve je izraženija. Desničarska nacionalistička partija Vox nedavno je osvojila poslanička mjesta u Andaluziji, najvećoj oblasti u zemlji.
David Jimenez i njegova partnerica Rakel Murillo nedavno su se preselili u mali iznajmljeni stan na obodu Madrida. Njihovi prihodi drastično su se smanjili kada je David (45) izgubio posao električara u PSA Peugeot Citroenu 2017. godine.
Sada žive od socijalne pomoći. Taj državni novac poslije rezanja budžeta moguće je primati 18 mjeseci.
“Prihvatit ću bilo kakav posao”, kaže David. “Jasno je da kud god da odem neću zarađivati kao ranije.”
(TBT, NYT)
