Šetnja je počela pred zoru, prije nego što se iznad planinskih vrhova nebo razvedrilo, prije nego što su se kamioni obreli na auto-putu, čak i prije nego što se iko u gradu probudio da vidi šta se dešava na parčetu zemlje gdje su se izbeglice iz Venecuele šćućurile tokom noći.
Djeca, bake, učiteljice, medicinske sestre, ali i svi oni nezaposleni, zajedno su se skupili, vezani zajedničkom voljom da se udalje na što je više moguće kilometara od zemlje iz koje su pobjegli.
Svi osim Josalide Pimentel. Ona nije mogla ni korak dalje. “Poslije toliko sati hodanja, poslije toliko dana i noći, sunca, hladnoće, kiše – izgubila sam bebu”, kaže ona. Čitavo jutro provela je plačući zbog pobačaja.
Ekonomska kriza koja je zahvatila Venecuelu pod predsjedničkom palicom Nicolasa Madura dovela je do egzodusa. Ekonomija je pretrpjela ogromnu štetu, najveću u historiji latinoameričkih zemalja, a više od tri miliona ljudi napustilo je zemlju u posljednjih nekoliko godina, uglavnom pješke.
Oni bježe od opasne oskudice hrane, vode, struje i lijekova, ali i od političkih kažnjavanja koja sprovodi venecuelanska vlada, u kojima je dosad ubijeno više od 40 ljudi.
Vuku za sobom kofere, pješače niz auto-puteve, plate im je toliko pojela hiperinflacija da nemaju ni za autobuske karte. Neki pokušavaju da pješke pređu hiljade kilometara i domognu se Ekvadora ili Perua.
Bez obzira na to kuda su se zaputili, većina njih prođe ovim varljivim putevima u Kolumbiji: 200 kilometara dugo putovanje preko Anda.
“Ovo je najhladnije mjesto na kojem sam ikada u životu bio“, kaže Fredi Rondon iz Karakasa, koji sa sobom nosi samo jednu torbu sa ličnim stvarima. Prešao je više od pola puta i preumoran je. “Mislio sam da mogu podnijeti hladnoću, ali ovo je previše. Previše.“
Hodanje ovim planinskim putevima govori o tome koliko je narod Venecuele očajan. Zemlju je zadesio politički nemir kakav nije viđen čitavu generaciju; Venecuela je zemlja sa dva predsjednika.
Izbjeglice iz Venecuele sada šuškaju o Juanu Guaidu, opozicionom lideru koji se proglasio za legitimnog predsjednika u januaru i inspirirao mnoge da ga podrže.
“Svi strahujemo da će biti strašno između Madura i Guaida”, kaže Norma Lopez koja pješači sa svoje petoro dece i dojenčetom rođenim prije samo šest dana.
Većinu Venecuelanaca egzodus prvo odvede u Kukutu koja se proteže niz kolumbijsku granicu i gdje svakog dana preko mosta stigne na hiljade ljudi.
Na obodima grada nalazi se veliki parking gdje se svakog jutra oko šest sati okupljaju volonteri koji izbjeglicama nude mjesto za kupanje, zdjelicu zobene kaše i jakne za djecu.
“Izgubljen sam, dezorijentiran”, kaže Edvin Villareal (25) koji planira da sa svojom suprugom i njihovo troje djece – od kojih jedno ima astmu – hoda sve do kolumbijskog grada Medellina. Njih petoro imaju kod sebe svega 10.000 kolumbijskih pezosa, odnosno tri dolara.
“Možda će neko da nas poveze”, dodaje on. “Nemamo novca za autobus.”
Na 2.300 metara nadmorske visine, Marta Sokoro Duke provela je mjesece posmatrajući izbjeglice koje prolaze pored njene dnevne sobe u Pamploni. Uvijek su u potrazi za hranom i skloništem, a nemaju ništa da ponude.
“Ljudi stižu sa potpuno pocijepanim i raspadnutim cipelama”, kaže ona. “Cipele nisu strašne koliko njihova stopala: razderotine i žuljevi puni krvi.”
Zato je odlučila da sama napravi jedno improvizirano sklonište. Otvorila je prostorije preko puta ulice u kojima prima strance koji pristižu, a njene komšije donose izbjeglicama hranu.
U kampu ih je trenutno šezdesetoro. Muškarci umotani u deke spavaju na podu, a žene i deca na improvizovanim krevetima u šupi pokraj potoka.
Put se čini beskrajnim. Ali nedaleko od kampa parkirao se ogroman prazan kamion.
“Kada nemate tovar, morate da ih povezete”, kaže vozač, koji je tražio da ostane anoniman.
“Istina je, međutim, da rizikujete i svoj život, ukoliko kompanija sazna šta radite ili vas zaustavi policija.”
Ljudi su se u prikolici kamiona zbili jedni uz druge kako bi se zagrejali. Među njima je bila i Marian Jimenez, koja je uganula nogu. Jeremy Hidalgo, koja je pješačila četiri dana. Roberto Javier Tovar, koji je ostavio u Venecueli suprugu i dijete, umotao se u jaknu i zahvaljivao je vozaču, iako niko nije znao kuda će ih on odvesti.
Daniel Bermudez također je ostavio porodicu u Venecueli, a proteklih pet dana je pješačio.
“Moj šestogodišnji sin me vidio sa koferom i rekao mi: ‘Ne vraćaš se’”, ispričao je Bermudez kroz suze.
“Vratit ću se. Ali pogledajte me sada, toliko sam daleko od kuće.”
(TBT, NYT)