NACIONAL
Nakon odlaska Osmanlija sa Balkana, odnosno
Ugovorom iz 1923. godine, uspostavljena je definitivna granica između Albanije
i tadašnje Kraljevine SHS. Prema odredbama tog ugovora devet, od 20-tak,
goranskih sela pripalo je Albaniji. Od tada, već devet decenija, goransko
stanovništvo u Kukešu, djeli sudbinu sa većinskim Albancima. Svoj goranski
govor ljubomorno čuvaju, iako se školuju na albanskom jeziku.
FOTO: (AA)
Do Kukeša (alb. Kukës), najsjevernijeg i
ekonomski slabo razvijenog grada, centra istoimene oblasti u Albaniji, od
kosovskog Prizrena se stiže, novim autoputem koji vodi do Tirane, za nepunih
sat vremena.
Ovo naselje je premješteno 1976. godine, u
vrijeme izgradnje vještačkog jezera Fjerza i hidrocentrale, na rijeci Drim,
tako da novi grad na samom brdu postoji skoro 40 godina. Kukeš je manje
ekonomski povezan sa ostatkom Albanije, što se ne može reći i za južni dio
Kosova, posebno Prizren.
Manje je poznato i to da u samom gradu sa
više od 16 hiljada Albanaca, živi i goranska etnička grupa sa oko dvije hiljade
stanovnika, koja kao i mnoge druge zajednice, ne figurira kao manjinska ili
jezička grupa u Ustavu Albanije.
Nakon odlaska Osmanlija sa Balkana, odnosno
Ugovorom iz 1923. godine, uspostavljena je definitivna granica između Albanije
i tadašnje Kraljevine SHS. Prema odredbama tog ugovora devet, od 20-tak,
goranskih sela pripalo je Albaniji. Od tada, već devet decenija, goransko
stanovništvo u Kukešu, djeli sudbinu sa većinskim Albancima. Svoj goranski
govor ljubomorno čuvaju, iako se školuju na albanskom jeziku.
Otvaranje granica omogućilo komunikacije
“Otvaranje granice koje je uslijedilo nakon
promjena u Albaniji 1990. godine, posebno po okončanju rata na Kosovu, 1999,
omogućilo je češće kontakte stanovnika sa obje strane granice, što će,
vjerovatno, uticati da se proces denacionalizacije i asimilizacije u ovom
dijelu za neko vrijeme zaustavi i odloži”, kaže dr. Sadik Idrizi, profesor
bosanskog jezika iz Prizrena.
Tokom boravka u Kukešu, ekipa AA, posjetila
je jedan ugostiteljski objekat, tik do samog jezera Fjerza, u vlasništvu Mirena
Doklea, koji je pravi primjer poduzetnika. U restoranu smo zatekli goste sa
Kosova, koji namjeravaju da vikend provedu u Tirani, udaljenu oko 140
kilometara od Kukeša.
Miren, čiji su korijeni iz goranskog sela
Borje, namjerava da proširi svoj biznis i da dogradi terasu, sa pogledom na dva
kontrasta: jezero i planinu Galaič.
Njegov otac Elmaz, poznati je etnograf i
publicista iz Kukeša. Odao nam da njihovo prezime ima direktnu vezu sa Bosnom i
Hercegovinom.
“U rano 19. stoljeće, u našem Borju je
vladalo bezvlašće i suočeni sa problemom krađe, mještani su bili prinuđeni da
potraže spas iz tog stanja. Među onima koji su prisustvovali na tom seoskom
skupu je bio i moj predak Hamza. Nije bio ni kmet ni glavešina, bio je običan
pečalbar, koji je kao slastičar radio u Banja Luci. Došao je i njegov red da
iznese svoj stav. On im se obratio na bosanskom:”Doklen ćemo ovako,
naopako…”. Mještanima su te riječi zaparale uši, i pitali ga kako izaći
iz tog bašibozuka. On im je rekao da mu daju “bijelu knjigu”, kako bi im branio
imovinu, sa svim pravima i nadlježnostima. Tako je i bilo, za nepunih šest
mjeseci, uspio je da zavede red i mir u svom rodnom Borju. Tako je onaj
vremenski prilog postao naše novo prezime – Dokle”, kaže Elmaz.
Govoreći o trenutnom položaju njegovih
sunarodnjaka, posebno za Goru, Elmaz Dokle podvlači da su 1923. i 1948.
godina, bile tragične.
“Iako je 1912. godine Albanija stekla
nezavisnost, ona nije mogla da zadrži svoj suverenitet, jednostavno ostala je
neutralna što se Gore tiče, pa su velike sile pocjepale to područje. Nakon
jedanaest godina, kada je ugovorom podjeljena Gora, niko nije znao da govori
albanski. Kako sam čuo, bio je jedan stočar po imenu Osman, govorio je albanski
i bio nam je veza sa albanskim vlastima. Postavljen je za kmeta i bio je dobar
radnik”, istakao je Dokle.
Iseljavanja sa sjevera Albanije
Navodi da su do 1948. godine nekako
mogli da putuju, rade, i trguju. Prizren, je ističe, “bio otvoren grad,
imali su karticu koja je bila dokaz da su imali svoja imanja i na
prostoru tadašnje susjedne države, Jugoslavije i Albanije”.
“Rezolucijom Informbiroa 1948.
godine je hermetički zatvorena granica i od tada je počelo drugo, Enverovo
(Envera Hoxhe) vrijeme, duge muke”, dodao je Dokle.
Naveo je da je, nažalost, situacija i danas
slična, iako populacija u albanskom dijelu Gore, više nije gladna, ali je stanovništvo
desetkovano.
“Sela su nam ostala prazna, iako imamo
dvije opštine, Šištejec i Zapod. Većina ih je napustila zavičaj i obrela se u
Englesku. Više nije to klasična pečalba (sezonski rad), tamo su sa porodicama,
i teško žive. Otvaranjem puteva prema Kosovu, taj dio stanovništva je nekako
opstao. Ono što zasiju baveći se poljoprivredom, prodaju u kosovskom dijelu
Gore. Nije im prekinuta slobodna trgovina, vjera. Prodaju šipurak, borovnicu,
krompir…”, ističe Dokle.
Pozitivna stvar, koja krasi ove ljude, a
koju su nasljedili još u vrijeme Envera Hoxhe je ta što su se školovali i
što su svojim znanjem ostavili trag za buduće generacije, ne samo u Albaniji,
nego i u Bosni i Hercegovini.
“Do 1948. godine nismo znali ništa
administrativno o Kukešu. Kada se zatvorila granica, onda smo počeli da se
naseljavamo ovdje. Došli su naši očevi. Bavili smo se raznim zanatima, ali smo
se i školovali. Najpoznatiji radiolog je Raif Krasniqi, najpoznatiji hirurg je
Mustafa Mustafi, stomatolog Muharem Sejfullahu, ginekologinja Alema Hajredini,
prvi muzeolog, slikar, vajar je bio Nazif Dokle, moj brat. Tu je i Namik Dokle,
bivši predsjednik Skupštine Albanije. U vrijeme kada su bili otvoreni putevi,
prije 1923. godine, druga domovina naših Borjana je bila Bosna i Hercegovina,
tačnije Mostar, Sarajevo i Banjaluka. Naše gore list je poznati književnik i
profesor Mesud Islamović, Muhamed Nezirović, bivši ambasador BiH u Španiji.
Imate porodice koje tamo žive više od 200 godina”, dodaje Dokle.
Brojna naučna djela Nazifa Doklea
Tokom boravka, posjetili smo i
gostoprimljivu Gjulu (Đulu) Dokle, suprugu akademika Nazifa Doklea, koji je
umro pred sam kraj 2014. godine.
Bio je etnolog, slikar, skulptor,
istraživač, pjesnik… On je rođen 1945. godine u Borju, dok je čitav svoj
radni vijek proveo u Kukešu, gdje je kao nastavnik u osnovnim i srednjim
školama predavao albanski jezik i književnost i likovnu kulturu.
Objavio je više od 35 knjiga na albanskom
jeziku i lokalnom goranskom govoru, dvije zbirke narodnih pjesama, knjigu
narodnih pripovjedaka, veliki goransko-albanski rječnik sa preko 43 hiljade
jedinica, preko 130 članaka u dnevnoj štampi, naučnoj i kulturnoj periodici u
zemlji i inostranstvu.
Nazif Dokle je bio veoma cijenjen i u
bošnjačkim krugovima na Kosovu, u Sandžaku, ali i Bosni i Hercegovini, gdje je
još prije 10-tak godina stekao titulu akademika Instituta humanističkih nauka u
Tuzli, “Academica Humanistika”.
Posebno je bio poznat po istraživačkim
radovima koje se tiču bogumilskog pokreta u Gori. Njegova supruga, inače
domaćica, sa svojim sinom Sokolom i bolesnom kćerkom, živi u omanjem i oronulom
stanu, i vrlo je ponosna na svog muža, koji je, kako nam reče, priznanje za
svoj rad dobio pred sam kraj života.
“On je na samo nedjelju dana prije smrti
dobio poštom iz Bosne i Hercegovine to veliko priznanje. On je tada ležao u
bolnici i odnjela sam da vidi o čemu radi. Bio je presretan kada je to vidio.
Tražio je da mu to priznanje uokvirim. Mogu da kažem da je bio veliki naučnik i
neumorni radnik, kakav se rijetko rađa. O njemu će se tek govoriti”, kazala je
Đula.
(The Bosnia Times, Anadolu Agency)
