Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Bile su ovo baš čudne dvije i po godine. Od prvih tvrdnji iznetih u julu 2016. da se Rusija umiješala u američku izbornu kampanju, do nedavnog hapšenja bivšeg Trumpovog savjetnika Rogera Stonea, mnogi od nas kojima je posao da pišemo o Rusiji, ili koji smo Rusi, nastoje da pomire ono što znaju sa prihvaćenim tumačenjem. Po toj priči, Rusija je sprovela sofisticiranu i drsku operaciju sa ciljem da podrije američke izbore i instalira predsjednika po svojoj volji – drugim riječima, izvela je državni udar. Na ovo će svaki prosječan američki liberal klimnuti glavom u znak odobravanja. Međutim, prosječan ruski liberal (znatno malobrojnija kategorija) grohotom će se nasmijati. Rusi znaju da njihova država nije sposobna za sofisticiranu sabotažu, da je Trumpova pobjeda iznenadila Kremlj i više nego samog kandidata, kao i da rusko-američki odnosi nisu bili ovako nefunkcionalni još od vrhunca Hladnog rata. Ipak, optužbe se i dalje nižu.
Čitateljko, mislim da sam konačno skapirala. Ne kažem da znam da li su Rusi utjecali na ishod američkih izbora – čisto sumnjam da će čak i istraga koju vodi Robert Maler biti u stanju da odgovori na to pitanje. Kažem da sam skapirala kako da se misli o onome što znamo, a da ne poludimo. Odgovori se kriju u konceptu mafijaške države. (Ne, ne prizivam mafiju zato što je Stoun podsticao saradnika da se ponaša kao lik iz drugog dela „Kuma“, kako piše u optužnici.)
Dok su novinari koji obično prate američku politiku povezivali tačkice u priči o ruskom mešanju, mi koji obično pišemo o Rusiji smo se naježili. U to vrijeme se stalno isticalo da je Paul Manafort, bivši menadžer Trumpove kampanje koji je sada u pritvoru, radio za Viktora Janukoviča, kog često opisuju kao „proruskog predsjednika Ukrajine“. A zapravo nije bilo nesretne ljubavi između Putina i Janukoviča. Kada je najuren u ukrajinskoj revoluciji 2014, Janukovič jeste potražio utočište u Rusiji, ali je tokom svog mandata u najboljem slučaju bio Putinov nepouzdani partner. Ono što je možda važnije, reč je o lupežu i divljaku. Prije nego što je postao političar, robijao je zbog pljačke i napada. Ukrajina ga traži zbog izdaje, masovnih ubistava i pronevjere. Danas je njegova palata otvorena za posjete: čuvena je po svom mermeru, kristalu, veličini i – skulpturi vekne hljeba od čistog zlata. Manafort je karijeru izgradio radeći za korumpirane i pokvarene. To nam neće mnogo reći o Rusiji ili njenoj ulozi u kampanji 2016.
Ježili smo se na naslove u kojima se tvrdi da postoji veza između Kremlja i Natalije Veseljnickaje, advokatice koja se u Trumpovoj kuli sastala sa Trumpom juniorom, Jaredom Kushnerom i Manafortom. Veseljnickaja predstavlja rusku kompaniju „Prevezon Holdings Ltd.“ koja je u New Yorku bila pod istragom zbog pranja para, dok je sama Veseljnickaja bila optužena zbog lažnog iskaza o svom poslovnom odnosu sa ruskim državnim tužilaštvom. Naime, federalni tužioci iz južnog distrikta New Yorka navode da je Veseljnickaja sarađivala sa jednim advokatom iz ruskog državnog tužilaštva na pripremi dokumenata koji bi kompaniju Prevezon oslobodili sumnje. U medijskim napisima, njena prepiska sa advokatom iz ruskog tužilaštva prikazana je kao dokaz direktne veze sa Putinom, uz sugestiju da se sa čelnicima Trumpove kampanje srela kao Putinova izaslanica. Meni su te priče zvučale kao hvalisanje nevažnog operatora. Po svim raspoloživim dokazima, nasuprot njenoj samoreklami, Veseljnickaja nije znala nikakve prljave tajne o Hillary Clinton. Što se tiče njenih veza sa visokim ruskim zvaničnicima, takve su neophodne svakom advokatu koji želi da bude efikasan u jednom korumpiranom sistemu.
Ježili smo se na opise ruskog online utjecaja kao „sofisticirane“ i „opsežne“ operacije: najbolji ruski izvještaji ubjedljivo prikazuju akcije trolova na internetu kao beznačajne i smiješne. Po svemu sudeći, bila je to višestruka prevara: na američkim društvenim mrežama kreirani su lažni nalozi, izmišljani su događaji i širile su se neistine, ali je prevaren i kogod da je to finansirao – izvjesno je da nevješti kolaži koji prikazuju Hillary Clinton kao Satanu nisu vrijedni uloženih para.
Podrivanje američke demokratije od strane neprijateljske sile nije tačan opis ovoga čemu svjedočimo. Zapravo, to je pokušaj međunarodnog kriminalnog udruženja da zarobi jednu državu. Ono što povezuje Janukoviča, Veseljnickaju, Manaforta, Stoena, Juliana Assanga iz WiliLeakse, ruske fabrike trolova, zaposlenog u Trumpovoj kampanji Gergea Papadopulosa i njegovih partnera u zločinu, „Profesora“ (čije je akademsko zvanje pod sumnjom) i „ženskog državljanina Rusije“ (koja se, izgleda, lažno predstavljala kao Putinova nećaka) – jeste činjenica da su svi oni kriminalci i prevaranti. To nije moralna kvalifikacija, niti pokušaj da im se umanji značaj. To je pokušaj da se prestane sa pričom u okviru država i geopolitike, a da se pažnja usmjeri na mafije i profite.
Mađarski sociolog Balint Mađar, koji je smislio koncept „postkomunističke mafijaške države“, upravo je završio rad na novoj zbirci tekstova pod naslovom „Tvrdoglave strukture: Rekonceptualizacija postkomunističkih režima“ (objaviće je CEU Press ove godine). U jednom od svojih tekstova iz zbirke, koristeći Rusiju kao primjer, Mađar opisuje mafijašku državu kao onu koju vode „patron“ i njegov „dvor“ – drugim riječima, šef i njegov klan – koji prisvajaju javne resurse i institucije države za svoju ličnu korist i profit. U nedavnom telefonskom razgovoru, Mađar mi je rekao da je „Trump kao mafijaški bos bez mafije. Trump ne može da pretvori Sjedinjene Države u mafijašku državu, naravno, ali i dalje se ponaša kao mafijaški bos“. Putin, s druge strane, „jeste mafijaški bos sa pravom mafijom, koja je čitavu državu pretvorila u kriminalni sistem“. Ipak, rekao je, „ponašanje na vrhu je isto“.
Mafijaška država je efikasna na svoj način. Ona ne preuzima sve državne institucije, već samo one koje su joj neophodne za izvlačenje profita. Stoga, neke strukture nastavljaju s radom kao da su dio normalne države. Time se može objasniti zašto se, uoči izbora 2016, ruski diplomatski establišment pripremao za funkcionalne odnose sa očekivanom administracijom Hillary Clinton.
Kada govorimo o normalnoj državi, navodi Mađar, „pretpostavka je da država radi u javnom interesu, a ako se to ne desi, to je devijacija“. To se odnosi na demokratije, ali i na diktature: razlika je u tome što se diktator pozicionira kao arbitar i jedini zastupnik nacionalnog interesa. S druge strane, mafijaška država operiše samo u okvirima ličnog interesa za ostvarivanje profita klana. „To onda nije devijacija“, kaže Mađar, „To je suštinska, strukturna karakteristika takve države. Sama država, na vrhu, radi kao kriminalna organizacija.“
Kada američki novinari pišu o ruskom uplitanju, oni implicitno prikazuju Rusiju kao normalnu državu, a njen utjecaj kao aktivnost države usmjerenu na ostvarivanje ruskih nacionalnih interesa. To Rusima zvuči apsurdno. Ako govorimo o nacionalnom interesu, Trumpov mandat je čisto razočaranje za Rusiju. Najviše što je Trump učinio ruskoj državi došlo je kroz neaktivnost: jedva je reagirao na nastavak agresije u Ukrajini, uskratio je podršku NATO-a i rekao je da će se SAD povući iz Sirije – mada sad izgleda da to povlačenje neće biti ni brzo ni potpuno. Istovremeno, diplomatski odnosi Rusije i SAD su pogoršani gotovo do tačke potpune disfunkcije, a uprkos značajnom odugovlačenju Bijele kuće, Amerika je nastavila sa nametanjem novih sankcija Rusiji.
Metrikom mafijaške države, međutim, Trump doprinosi odličnim rezultatima za Rusiju. Mafijaški bos žudi za poštovanjem, lojalnošću i vidljivom moći. Trumpova popustljivost prema Putinu i široko rasprostranjen utisak o Putinovom utjecaju na Trumpa, digli su Putinov ugled u visine koje vjerovatno nije mogao ni da sanja. Kao što je red u mafijaškoj državi, najviše koristi od toga ima sam patron. Ali nešto od profita ide i klanu. Upravo smo saznali da je Ministarstvo finansija ukinulo sankcije kompanijama koje pripadaju Olegu Deripaski, članu Putinovog „dvora“ koji je svojevremeno pozajmio Manafortu milione dolara. Ako je banda unajmljena, ili na drugi način povezana sa ruskom mafijaškom državom pokušala da pomogne sličnoj bandi kriminalaca i prevaranata da izaberu Trumpa – kao što sve više izgleda da je slučaj – onda nam vijesti o Deripaski pomažu da objasnimo njihovu motivaciju. Dakle, nije ovo priča o Putinu kao glavnom kreatoru frontalnog i genijalnog napada na zapadnu demokratiju. Ovo je priča, čini se, o tome kako ruska mafijaška država kultivira profitabilne odnose sa tipom koji ima ambiciju da postane mafijaški bos Amerike i njegovom bandom, uzgred podrivajući demokratske institucije.
(TBT, The New Yorker)
