Piše: Harold James, thebosniatimes.ba
Prezir prema Trianonskom sporazumu do dana današnjeg podgrijava mađarski nacionalizam i revizionizam, naročito pod rukovodstvom aktuelne vlade premijera Viktora Orbana.
Zapravo, Pariški mirovni sporazum se generalno pamti kao primjer kako međunarodna saradnja i promocija demokratije može krenuti po zlu. Sada kada živimo u trenutku u kojem su multilateralizam i demokratija ponovo pod tenzijom, vredno je pitati zašto napori da se promovira i jedno i drugo tako često propadaju.
Pokušaj američkog predsednika Woodrowa Wilsona 1919. da uspostavi trajan mir tako što će uništiti svjetske autokratije pokazao se previše principijelnim, čak i kada je njime svečano postignut intervencionistički konsenzus koji od tada dominira razmišljanjem SAD u domenu vanjske politike. Iako predsjednik SAD-a Donald Trump tvrdi da je napustio tu tradiciju, ipak je naredio udare na vojne pozicije Vladinih snaga u Siriji i priznaje opozicionog lidera Venecuele za legitimnog predsjednika zemlje.
Pariški proces je propao zato što su njime postavljena previše visoka očekivanja. Pobjeda demokratskih snaga nije značila da će demokratske želje biti ispunjene, naročito kada bi se u okviru tih želja zahtijevalo od gubitnika da plate. Tokom Prvog svjetskog rata, sve strane su jednostavno pretpostavile da bi eventualni mirovni sporazum okovao poražene materijalnim i čak emotivnim ratnim troškovima, gotovo obezbjeđujući nezadovoljavajuće rješenje konflikta.
Slično tome, 2019. godine problemi koji su rezultat brze tehnološke promjene i globalizacije možda onemogućavaju bilo kakva široko prihvatljiva rješenja. Kao rezultat toga, različite zemlje će kreirati sopstvene priče o tome da su prevarene globalizacijom. I, kao i 1919. će izmisliti „nitkove“ da snose krivicu. Tako na primjer, Trumpova administracija se rutinski žali zbog nepravičnih trgovinskih praksi Kine, pretjeranog suficita tekućeg računa Njemačke, humanitarne pomoći zemljama u razvoju i tako dalje. Nepotrebno je reći da je sakupljanje liste žalbi teško ekvivalent soluciji.
Drugo objašnjenje za neuspjeh Pariškog procesa jeste da je dio umiješanih – francuski premijer Georges Clemenceau, britanski premijer David Lloyd George i Wilson – bio univerzalno nekompetentan ili na sličan način antipatičan. Clemenceau je cijelog života bio nacionalista, opsesivno posvećen ispunjavanju interesa Francuske, dok je Lloyd George bio suprotan i samim tim previše fleksibilan i neprincipijelan za zadatak koji je bio pred njim. Bio je sklon ličnim napadima na druge da bi onda to zaboravio kada te ljude ponovo sretne.
S Wilsonove strane, njegove visoke ambicije su daleko prevazilazile njegove sposobnosti za postizanje političkih sporazuma i na nacionalnom i na međunarodnom planu. A njegovi sve veći zdravstveni problemi sigurno nisu pomagali. Zbog visokog krvnog pritiska, koji uglavnom nije liječen, Wilson je pretrpio jak moždani udar ubrzo nakon rasprava u Parizu. Jedna očigledna lekcija iz ove epizode historije jeste da je važno nadzirati fizičko i mentalno zdravlje svjetskih lidera, naročito predsjednika SAD-a, tokom perioda donošenja važnih odluka.
Kada je riječ o karakternim manama lidera, 2019. nudi upravo onoliko „mesa“ koliko je i 1919. godina. Trump i britanska premijerka Theresa May ne bi mogli više da se razlikuju u karakteru, a ipak oboje preskaču stručne savjete i nanose ozbiljnu štetu političkim sistemima njihovih odnosnih zemalja. Dok je francuski predsjednik Emmanuel Maccron često kritiziran zbog relativnog neiskustva, njemačka kancelarka Angela Merkel se smatra previše iskusnom u očuvanju zastarjelog statusa quo.
Treći razlog zbog kojeg je Pariški proces propao je možda najvažniji. Previše ambiciozni ciljevi konferencije i manjkavi karakteri onih koji su težili njihovom ostvarivanju bili su dovoljno očigledni da privuku smrtonosnu javnu kritiku. Ta kritika je potekla od britanskog ekonomiste Johna Maynarda Keynesa, jednog od najbrilijantnijih umova tog doba, u njegovoj knjizi iz 1919. Ekonomske posljedice mira.
Keynesova kritika Pariškog procesa i njegovih učesnika je bila pogubna i on je to znao. U oktobru i novembru 1919. je prisustvovao sastancima, čiji je domaćin bio holandski bankar Gerard Vissering, gdje su bankari iz SAD-a i raznih neutralnih sila razvili sofisticirani plan za uvođenje balansa u privatne finansije SAD za rekonstrukciju Evrope. Plan je mnogo obećavao, ali Keynes mu nije mogao dati javnu podršku jer je njegova brilijantna polemika otuđila političke lidere koji je trebalo da ga sprovedu. Na kraju je usvojeno samo nekoliko elemenata plana i to tek 1924. kada je već bilo prekasno.
Lekcija glasi da nabijena kritika može biti kontraproduktivna. Postavljanje političkih lidera na pravilan kurs djelovanja zahtijeva ubjeđivanje, ne polemiku. Otud to što je Kenyes zauzeo veoma drugačiji pristup kada je došlo vrijeme da se prepravlja svijet 1944-45. Elaborirao je o kompleksnom planu izgradnje, ali je ovog puta djelovao iza scene. Ne bi bilo teško napasti britanskog premijera Winstona Churchilla i američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta zbog njihovih ekonomskih politika iz prošlosti, ali se time ništa ne bi postiglo.
Istina, Churchill i Roosevelt su bili mnogo bolji lideri od Lloyd Gerogea i Wilsona. Ali čak i da jesu bili toliko manjkavi, Keynes je naučio šta je cijena stavljanja prevelikog fokusa na mekuštvo loših lidera u lošim vremenima. Bilo da je riječ o 1919. ili o 2019, opsesija pojedinačnim liderima može da nam odvuče pažnju od rada na nalaženju rješenja koja zahtijevaju najhitniji problemi današnjice.
/Autor je profesor historije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Princeton i stariji saradnik u Centru za inovaciju u međunarodnom upravljanju/
(TBT, Project Syndicate)
