Prije nego što su mi u paragvajskom zatvoru dozvolili da uđem u ćeliju ozloglašenog narko-bosa, pripremio sam se za temeljan pretres, ali me je čuvar na ulazu jedva takao.
Bio sam u zatvoru da intervjuiram Marsela Pinera Veigu koji je odvažno riskirao kako bi izbjegao izručenje u njegov rodni Brazil.
Ušao sam u malu ćeliju i sjeo na manje od metar od Veige.
“Paragvaj je zemlja nekažnjenih”, kaže mi Veiga nakon što je ispričao o dugogodišnjoj kriminalnoj karijeri koja je dovela do toga da postane jedan od najvećih krijumčara oružja i droge iz Paragvaja u Brazil.
Satima kasnije postalo je teško ne rastumačiti te riječi kao predviđanje krvoprolića.
Ubrzo nakon što sam napustio Veiginu ćeliju 17. novembra, prema riječima paragvajskih policijskih zvaničnika, u nju je ušla osamnaestogodišnja Lidia Meza Burgos. Veiga ju je običnim nožem koji je koristio za jelo ubo 17 puta u vrat, grudi i leđa, usmrtivši je na licu mjesta.
Policija smatra da je Veiga počinio ubistvo kako bi ostao u paragvajskom zatvoru i izbjegao daleko oštrije uslove odsluženja kazne koji bi ga sačekali u Brazilu.
Od tog dana proveo sam sate vrteći u glavi dijelove razgovora koji sam vodio sa Veigom i tražeći znak koji bi ukazivao na ono što se kasnije dogodilo.
Veiga (43) mi je rekao da se kriminalom počeo baviti sredinom devedesetih u Rio de Žaneiru, i to prvo krađom automobila.
“Želio sam avanturu”, rekao mi je. Ali avantura je bila kratkog daha. Veiga je 1997. završio u zatvoru kada je osuđen na 26 godina kazne zbog oružane pljačke. Njegovi prvi dani iza rešetaka najviše su oblikovali njegovu karijeru, smatra on.
Dok je služio kaznu sa osuđenim ubicama, nije mu mnogo trebalo da zaključi da, da bi preživio u zatvoru, mora sklapati strateške saveze.
“Bio sam običan kradljivac automobila”, rekao je. “Morao sam da dokažem da nisam slab.”
To je značilo povezivanje sa osnivačima narkodilerske organizacije Comando Vermelho, ili Crvena komanda, koja je kontrolirala veći dio tržišta u Riju.
Nakon decenije provedene u zatvoru, Veigi su dozvoljeni kratki izlasci na vikend iz zatvora. Iskoristio je šansu 2007. godine.
Veze koje je stvorio u zatvoru popločale su mu put do uloge jednog od vođa u Crvenoj komandi. Kada je policija 2012. konačno pronašla način da ostvari svoj ambiciozni plan i povrati kontrolu nad dijelovima Rija koji su dugo pripadali narko-dilerima, Veiga se osjetio izloženim i odlučio da je došao trenutak za veliki potez.
“Došao sam u Paragvaj”, rekao mi je, dodavši da je to bila “jedina opcija”.
Paragvaj je bio zemlja čuda za kriminalce, rekao je Veiga. On mi je kazao i da je starijem policijskom inspektoru platio 100.000 dolara kako bi ga podmitio, a zatim mu isplaćivao 5.000 dolara mjesečno, dok su njegovi zamjenici dobijali 2.000.
To je značilo da je Veiga bio obaviješten kad god bi se policija približila tome da ga uhvati, te je uvijek bio korak ispred vlasti dok se dogovarao o pošiljkama kokaina i oružja preko granice.
Američka DEA ga je ipak locirala u Paragvaju i on je uhapšen 2017. godine.
Veiga o svojim podvizima priča sa nevjerovatnim ponosom. Pitao sam ga da li osjeća odgovornost za nasilje koje je zavladalo Brazilom, gdje je samo u 2017. godini ubijeno 63.000 ljudi.
“Ne uživam u smrti. Ali, nažalost, u ovom ratu takve stvari se dešavaju”, odgovorio je.
Pitao sam ga šta misli o novom predsjedniku Brazila Jairu Bolsonaru, koji se zavjetovao da će zemlju riješiti kriminalaca.
“Ubit će mnogo ljudi, a ništa se neće promijeniti”, rekao je Veiga.
Ubrzo nakon što sam napustio zatvor, stigla je Lidija.
Veiga je kontaktirao s njom nekoliko sedmica ranije preko paragvajskog sajta preko kojeg se mogu iznajmiti prostitutke, saopćio je Hugo Volpe, jedan od tužilaca u ovom slučaju.
Kako bi je namamio da mu dođe u posjetu, Veiga se ponudio da joj plati 200 dolara.
Volpe je istakao da je motiv smrtonosnog napada očigledno bila želja da se odloži izručenje u Brazil. Ali samo nekoliko sati nakon ubistva, Veiga je odletio kući na izdržavanje ostatka zatvorske kazne od 26 godina, a paragvajski tužioci nadaju se da će ga uspjeti osuditi i za ubistvo Lidije Meze.
“To neće vratiti Lidiju, niti umanjiti bol porodici”, rekao je Volpe. “Ali osjećaj nekažnjivosti jer nismo uradili ništa bio bi još gori.”
(TBT, NYT)
