DRUŠTVO
Općenito, kultura ponosa caruje ondje gdje
je vladavina prava slabašna. U kulturi dostojanstva možemo računati na zakone i
sudove koji štite našu ljudskost. U kulturi žrtve, nažalost, računamo samo na
sažaljenje
FOTO: (Wikipedia)
Do 19. stoljeća živjeli smo u kulturi
ponosa, u kojoj je svako morao sam “zaraditi” ličnu čast. Često je to
podrazumijevalo da se moramo i osvetiti za nanesenu uvredu, ona se nikako nije
smjela ignorisati, a kamoli čekati da neko drugi uzme stvar u svoje ruke
umjesto nas. Potom je nastupila kultura dostojanstva – u kojoj su se ljudska
prava poštovala, čovjek je sam po sebi bio biće dostojanstva. Sada ulazimo u
kulturu žrtve. I, kako stvari stoje, iz nje nećemo tako brzo izaći.
Dvojica američkih sociologa, Bradley
Campbell i Jason Manning, nedavno su u časopisu Comparative Sociology objavili
članak naziva “Microaggression and Moral Cultures” koji govori o mikroagresiji
i moralnoj kulturi, a koji definiše novu društvenu paradigmu. Primarno savremena
američka kultura – ali toga nije pošteđena ni Evropa, a time ni države Balkana–
nalazi se usred ključnih kulturalnih promjena koje drastično mijenjaju i bitno
sužavaju zonu socijalno prihvatljivog ponašanja, pa mnogo toga što je do jučer
bilo izgovorljivo i tolerirajuće postaje ono što treba izbjegavati ne želite li
si na vrat navući kolektivnu osudu, ako ne i nešto gore.
Do 19. stoljeća pojedinac se, dakle, morao
zauzeti za sebe. I dok je kultura ponosa indirektno podržavala i nasilje, jer
je sve bilo dopušteno kako bi se vratilo pomućeno poštovanje i narušena čast,
to je za sobom, u isto vrijeme, nosilo i mehanizam koji je nasilje –
ograničavao, a ljude od njega odvraćao. U doba kad je bilo za očekivati da će
na ličnu uvredu uvrijeđeni po svoj prilici odgovoriti raznim raspoloživim, pa i
nasilnim sredstvima, razumni su računali na odmazdu, pa ih je to često odvraćalo
od – ponašanja zbog kojeg bi im se neko poželio osvetiti. Općenito, kultura
ponosa caruje ondje gdje je vladavina prava slabašna.
Kako se zapadna civilizacija približavala
uzusima legalizma, uvodila humanistička pravila i zakone koji su, makar deklarativno,
promovisali ljudska prava, tako je i kulturu ponosa polako zamijenila kultura
dostojanstva. U kulturi dostojanstva, kako kaže Jonathan Haidt, poznati
američki socijalni psiholog, “ljudi se odmiču od nasilja, okreću se sudovima i
administrativnim tijelima kao odgovoru na velike prijestupe, dok manje
prijestupe i uvrede pokušavaju ignorisati”. Čast i ego sad se brani
institucionalnim putem, formalnijim socijalnim mehanizmima, rjeđe se ide na
emocijama vođena ad hoc lična rješenja istjerivanja pravde. Ne oslanja se više
samo na sebe i na vlastite snage. A kad se već obraćaš sudu i institucijama
pravde, bitno je, zna svako, imati strpljenje i upornosti tjerati do kraja,
makar ni to nije garancija da slučaj prije prve zakazane rasprave neće dospjeti
do – zastare.
Sociolozi Bradley Campbell i Jason Manning
tvrde da su Sjedinjene Američke Države trenutno u fazi tranzicije gdje kultura
dostojanstva uzmiče pred kulturom žrtve.
Kultura žrtve je hibrid, u sebi kombinuje
hiperosjetljivost na uvredu, svojstvenu ljudima koji su živjeli u kulturi
časti, ali i riješenost da se za svođenje računa oslanja na treću stranu, da se
utječu institucijama i od njih traži sankcije za počinitelja te moralnu
zadovoljštinu za sebe kao žrtvu, što je pak karakteristično za kulturu
dostojanstva. Ali, kombinacija osjetljivosti i upućenosti na institucije na
koncu djeluje toksično, čini da ljudi sami na sebe sve češće gledaju kao na
slabašne, marginalizirane i ugnjetavane pojedince.
U kulturi žrtve, kažu Campbell i Manning,
“ljudi su ohrabreni odgovoriti čak i na najmanju, nenamjernu uvredu, baš kao i
u kulturi ponosa”. Pritom moraju biti spremni boriti se za zadovoljštinu, pomoć
tražiti od moćnih drugih, od institucija, kojima moraju prijaviti da su bili
žrtvom. To proizvodi kulturu u kojoj zapravo buja posvemašnja potraga za
pozicijom žrtve.
Je li žrtva postala vrlina? Zašto sve češće
naglašavamo i ističemo vlastitu viktimizaciju? Jasno da žrtva u odnosu na
počinitelja uvijek ima viši moralni status, veći moralni ponder. I to, kažu,
potiče ljude da objavljuju i licitiraju sa svojim identitetom žrtve, da naglase
svoju patnju, jer to, misle, implicira i njihovu nedužnost. Počinitelji su
nasilnici, žrtve su potlačeni, to jača moralni status žrtve i ohrabruje ljude
isticati vlastitu patnju i nezadovoljstvo, jer njihovi protivnici su agresivni
i krivi, a oni sami su jadni i besprijekorni. I tako kultura viktimizacije
ohrabruje i nagrađuje ljude da sebe doživljavaju i predstavljaju kao slabu i
oštećenu stranu. Ali, njegujete li takav lični identitet, to nije put do
uspjeha, već recept za neuspjeh.
Žrtvina preosjetljivost i krhkost čini je
politički i društveno jakom, tako žrtva može steći moć, pa se status žrtve sve
češće i glumi ili se bazira na pretjerivanju vlastite nepovoljne pozicije.
Gotovo da je zabavno, makar zapravo vrlo iritantno, daje primjer Jonathan
Haidt, gledati priviligovane i dobro ušuškane potomke bogatih američkih porodica
kako se, školujući se na tamošnjim najelitnijim koledžima, često žale na razne,
pa i sasvim banalne stvari, uglavnom pretjerujući i tražeći odobravanje rezervisano
za “žrtvu”. U kulturi žrtve oni tako kultiviraju svoj osjećaj slabosti i
krhkosti i pritom usporavaju proces vlastita odrastanja. Odrastanje i zrelost
nisu poželjni, jer to zapravo, gledajući iz perspektive kulture žrtve, smanjuje
nečiju moć i utjecaj.
Kako je u nekom društvu čitljiv razvoj ka
zajednici koja poštuje ljudska prava, tako je potrebno sve manje i manje ne bi
li neka, možda i sasvim mala, uvreda izazvala veliki bijes i reakciju mnogih,
kao i, makar formalno, solidariziranje sa žrtvom. To mnogima omogućuje
neprestano održavati određenu razinu ljutnje, jer u mnogočemu sebe doživljavaju
i vide kao žrtve.
U zajednicama gdje se s jedne strane
njeguje humanistička paradigma poželjne egalitarnosti u smislu ljudskih prava,
a cijeni raznolikost u svakom drugom smislu, kao što je to, primjerice, slučaj
s američkim univerzitetima – to dovodi do ponešto apsurdne situacije u kojoj je
upravo na mjestima koja se uzdaju u tu egalitarnost i raznolikost skala
socijalno prihvatljiva govora i ponašanja zapravo spuštena vrlo nisko. Mnogo je
toga što će se uzeti kao uvredljivo i držati uperenim protiv proklamovane i
poželjne jednakosti i inkluzivnosti. Na nekim koledžima danas se već i obično
pitanje “Odakle si?”, pitanje koje ide iz sasvim ljudske, elementarne
znatiželje, može smatrati ksenofobnim, segregirajućim, općenito agresivnim i
politički nekorektnim. Ima toga, naravno, i u državama Balkana.
(The Bosnia Times, Autor: Karmela Devčić,
Globus)
