Obilježiti pola stoljeća umjetničkog rada za Zijaha Sokolovića nije tek puki broj 50, to je čitav njegov svijet.
Karijeru je počeo, kaže, u sarajevskom Malom pozorištu/Kamerni teatar 55.
I tako se zarazio i obolio neizlječivo od pozorišta. Danas je besmisleno nabrajati sve ono što je ovaj veliki glumac i redatelj napravio u 50 godina rada. Dovoljno je tek spomenuti neke njegove predstave koje traju desetljećima.
Predstavu “Glumac…je glumac… je glumac…” premijerno je izveo 1978. i odonda ju odigrao 1670 puta.
Monodramu “CABAres, CABArei” prvi put je izveo prije 25 godina i dosad ju odigrao 1350 puta. Kabare monodrama “Međuigre 0-24”, koja će se u zagrebačkom Teatru Exit izvesti 23. januara, prvi put je izvedena 17. februara 2006. godine i, kako kaže Sokolović, ‘’želi dodirivati besmislenost i manjak logike čitavog ljudskog djelovanja sa sviješću da je čovjek uhvaćen u zamku civilizacije i usamljenosti, da mu je to prirodno stanje, i da se to ne može izliječiti, ali se može ublažiti”.
NACIONAL: Obilježili ste pola stoljeća umjetničkog rada. Što to znači za jednog umjetnika, razmišljate li o tome kao o brojci ili je u tih 50 godina zaista utkan vaš život?
Pitagora je rekao da je broj suština svijeta. Pedeset je sada suština mog dosadašnjeg svijeta, a simbol mog svemira i mog biološkog i duhovnog razvoja. Broj u koji su stale hiljade, hiljade i milioni misli i emocija izvađenih iz stvarnosti i poklonjeni glumcu da ih vrati nazad u tu istu stvarnost, pozorišnom iluzijom. Milijarde riječi da pomognu Zemlji da se kreće, a ljudima da bezbolno sanjaju. Pedeset, broj u koji je stala sva bijeda i ljepota, tuga i radost, sreća i nesreća, tragedija i komedija, tih godina. Pedeset, kao matematički dokaz da je put moje duše, ipak, bio dobar i da sam na tom putu susretao, ne baš milione, ali hiljade i hiljade gledatelja. Pozorišnih gledatelja koji su bili svjedoci da je sve to bilo! A nije san! A jeste san! Sad znamo da je 50 samo trenutak. Idemo dalje! Samo, prvo, da si izmjerim tlak…
(TBT)
