Niko od ovih stanovnika Nikaragve nije namjeravao da živi u bijegu. Mnogo ljudi iz ove centralnoameričke zemlje ipak je zamijenilo svoje živote advokata, inženjera, novinara i trgovaca za život pod pseudonimom u sigurnim kućama i komuniciranje isključivo na aplikacijama koje policija ne može da prati.
Osam mjeseci nakon pobune u kojoj su stradala 322 čovjeka, a 565 ljudi završilo u zatvoru, stanovnici Nikaragve kriju se od autoritarne države koja traga za onima koji su protestovali protiv vlade predsjednika Danijela Ortege i njegove supruge i potpredsjednice Rozario Muriljo.
“Oni nas love kao da smo divlje životinje”, kaže Roberto Karlos Membrenjo Brisenjo (31) koji se sa još pedesetoro stranaca krije na jednom ranču u Kostariki.
Kada je stotine hiljada ljudi na Proljeće izašlo na ulice zahtijevajući ostavku predsjednika Ortege, mnogi analitičari su mislili da su Ortegini dani kao predsjednika odbrojani.
Umjesto toga, Ortega je, uvjeren da se suočava sa državnim udarom koji su organizovale bogate političke partije, odgovorio brutalnom strategijom kako bi ugušio opoziciju i učvrstio svoju moć.
Sada, 40 godina nakon što je Sandinistički front za nacionalno oslobođenje na čijem je čelu Ortega svrgnuo dinastiju Somoza, on postaje upravo onakav diktator kakvog je svrgnuo sa vlasti.
Ortega (73) i njegova supruga Rozario (67) kontrolišu svaki dio vlasti, uključujući nacionalnu skupštinu, vrhovni sud, oružane snage, sudstvo i policiju. On ima i mnogo odrasle djece, a ni oni ne sjede skrštenih ruku. Uglavnom vode kompanije koje se bave distribucijom goriva i televizijske stanice.
Stotine civila koji nikada u rukama nisu držali oružje, ma ni zapalili šibicu, sada su optuženi za zločine koje novi zakon svrstava u terorizam.
Vlada je u decembru zatvorila popularnu televizijsku stanicu i novog direktora televizije strpala u zatvor.
Privatne benzinske pumpe koje su učestvovale u štrajkovima su zatvorene, a potom i uništene. Policija je upala u prostorije glavne organizacije za ljudska prava u zemlji i zaplijenila kompjutere.
“Ono što smo uspijevali da radimo u ovoj zemlji je da prikažemo sve zločine protiv čovječnosti”, navodi Paulo Abrao iz Inter-američke komisije za ljudska prava, koji je također protjeran iz zemlje.
Iako je Ortega ugušio pobunu, međunarodni pritisak i pad ekonomije – obilježen gubitkom stotina hiljada poslova otkada je pobuna počela – mogli bi da ugroze njegovu moć.
Protesti su počeli u aprilu kada je vlada pokušala da reformiše sistem socijalne zaštite. Kada su stariji ljudi kojima su smanjene penzije protestovali u Managvi, glavnom gradu Nikaragve, provladine bande su ih napale. Studenti su izašli na ulice da podrže penzionere, a neki od njih su ubijeni. Nemiri su se brzo proširili na druge gradove.
Studenti su okupirali univerzitetske kampuse, a neki demonstranti zapalili su zgradu vlade i okolne automobile.
Vilma Nunjez, bivša pripadnica Sandinističkog fronta koja je bila zarobljena kao politički zatvorenik sedamdesetih godina, kaže da je represija danas gora od svega što je Somoza radio. Ona je predsjednica Centra za ljudska prava u Nikaragvi koji je prikupio podatke o aktivistima koji tvrde da su seksualno napastvovani bajonetima. Muškarce su skinuli gole i mučili ih, a zatim ih pustili bose i obrijanih glava.
Stručnjaci procjenjuju da je iz zemlje izbjeglo 60.000 ljudi, dok je više od 23.000 zatražilo azil u Kostariki.
Organizacija američkih država 21. decembra zaključila je da je represija Ortegino djelo.
U kući u kojoj žive izbjeglice iz Nikaragve u Kostariki, desetine aktivista spava na madracima na patosu. Neće dozvoliti sebi da se previše opuste: njihova borba, kažu, i dalje traje kod kuće.
“Sada smo u fazi kada se ne mogu uraditi masovne stvari”, kaže student koji se predstavlja kao Hose. “Ljudi misle da je gotovo? Nije gotovo. Neće se završiti.”
(TBT, NYT)
