Reakcije javnosti u Hrvatskoj na „nazočnost“ Dragana Čovića na ceremoniji obilježavanja „Dana državnosti RS-a“ vrlo su ohrabrujuće za odnose Sarajeva i Zagreba. Ovim svojim priglupim i pristrasnim političkim gestom Čović je navukao na sebe srdžbu i animozitet šire međunarodne javnosti. Faktički je anulirao sve negativne dojmove i efekte izbornog ineženjeringa oktobarskih izbora i politički rehabilitirao Željka Komšića.
GODINA VUKOVA
Ovo je primjer kako je Bosna kroz svoju povijest više puta spašena na greškama njenih protivnika nego zaslugama i pobjedama njenih branilaca. I danas više vjerujem nekom čudu koje u sebi ima i taji ta imaginarna Bosna da će spasiti sopstvenu postojanost, nego snazi i pameti lidera koji je proklamiraju kao njeni branioci i štičenici. Iskreno, mnogo opasnije i ubjedljivije mi djeluju protivnici i neprijatelji Bosne i Hercegovine, kako domaći tako i svjetski.
A, kako više iščitavam apokaliptične analize ovo bi mogla biti „godina vukova“ u kojoj se očekuje da će (bjelo)svjetske autokrate i diktatori čoporativno nasrtati i praviti upade na teritorij demokrata kako bi ta liberalna društva rastrgala k'o vuci janjeću kožu. Regionalne tenzije posebno zbog nagovještaja kraja pregovora o Kosovu baš Bosnu markiraju kao rizično područje. Tako zloguki engleski analitičar Thimothy Less prognozira kako će doći do „odmrzavanja konflikta“ na Balkanu i da će rat izbiti u Mostaru i Srebrenici. Recimo da je to puko „zavijanje vukova“… Ali recimo i to da se onome kome se nedavno desio genocid kosa diže na glavi kad čuje takvo jezivo “zavijanje“ krvoloka.
Baš pod takvim dojmom pišem ovu kolumnu i veoma mi je teško slušati i gledati pozerska obraćanja bošnjačkih lidera kad je u pitanju uspostava vlasti te njihove teferičli međustranačke pregovore.
Mislim da nisu svjesni situacije i da njih ne more brige u onoj mjeri u kojoj to usud bavljenja politikom u Sarajevu zahtijeva. Moram se prisjetiti vremena kad su poslanici iz Sarajeva morali ići u Lukavicu na parlamentarna zasjedanja, a sjednice Predsjedništva BiH se održavale u zgradi Zemaljkog muzeja. Jedna situacija u kojoj su bošnjački poslanici, većinu je imala SDA, morali glasti za Velibora Ostojića kao predsjednika Komisije za ljudska prava, koji je u političkim krugovima tretiran kao zloglasni ratni zločinac i jedan od notornih paljanskih ideologa mržnje prema Bošnjacima. To su, razumljivo, tadašnji opozicioni mediji u Sarajevu „dočekali na nož“ , a tadašnji kolumnista proesdeaovog sedmičnog lista „Ljiljan“ i poslanik u državnom parlamentu Džemaludin Latić tu je odluku pokušao braniti kao „nužno zlo“ koje se moralo „progutati“ samo da ne bi došlo do blokade rada najznačajnije državne institucije. Bukvalno je Haris Silajdžić, kao premijer, došao u SDA-ov klub poslanika i rekao im kako moraju glasati jer je to smišljena SDS-ova provokacija kojom se ubacuje „klip u točkove“ državnim institucijama. I predsjednik SDA Alija Izetbegović bio je istog mišljenja smatrajući da Bošnjaci ne smiju dozvoliti blokade državnih institucija jer bi time secesionisti rekli, sve ono što je politička mantra Milorada Dodika, da BiH ne može funkcionirati kao država.
Zbog takve jedne dosta apologetske kolumne Latića su u magazinu „Dani“ nazvali „ludom“ i takvom njegovom slikom ilustrirali naslovnicu tog broja. Naravno, iza takvog blasfemičnog teksta stajao je Senad Pećanin.
Latić je možda jedini visoki funkcioner SDA koji je ikad odbio biti ponovo na listi čime je pokazao da nije pohlepan, ali nikad nije doživio satisfakciju za nepravednu harangu koju je preživio od strane crvenih populista i sarajevske salonske ljevice.
Vrlo slično se danas ponaša opozicija kad izvolijeva, bolje reći kad se nećka da uđe u vlast. Paradoksalno je, na primjer, da niko od političara nikad nije iznio neke personalne zamjerke Miloradu Dodiku, za razliku kakve su imali prema Veliboru Ostojiću. Da ne podsjećam tu sarajevsku ljevicu, prema priznanju pokojnog Srđana Dizdarevića, inače Pećaninovog mentora, da je baš ona zaslužna za Dodikov politički uspon. On se pokajnički „posuo pepelom“ i priznao da je vršio pritisak na Zlatka Lagumdžiju i Sulejmana Tihića da sjednu za sto sa Miletom, kako su mu tada od milja ljevičari tepali.
Manje više svi su oni danas trabanti Željka Komšića, odnosno novoformiranog bosanskog bloka kojeg sačinjavaju SDP, DF i NS.
Najviše zbog njih, jer ne vjerujem u njihovu pamet, vrlo rano sam iskazao sumnju da će Nermin Nikšić uspjeti realizirati matematičku prednost koju su dva opoziciona bloka stranaka imala u odnosu na SDA.
SASTANAK KOD REISA
Očekivao sam da će Nermin Nikšić kao lider lijevog bloka sa Fahrudinom Radončićem kao liderom drugom opozicinog bloka kojeg sačinavaju SBB, A SDA, PDA, NB, NBL i NiP, krenuti hrabrije u pregovore posebno sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. Da su to učinili, mada sumnjam da bi postigli ikakav sporazum, danas nakon što je Čović dobrano uzdrman, imali bi inicijativu i relativno „čiste ruke“ prema Hrvatima koji su našpanovani da građanske stranke iz Sarajeva šire mržnju prema njima.
I nakon sastanka Nermina Nikšića i Predraga Kojovića s predsjednikom DF-a Željkom Komšićem, održanog u zgradi Predsjedništva BiH, izjavili su da se neće primicati ni SDA ni HDZ-u BiH. To bi značilo da su drugi opozicioni blok ostavili na milost i nemilost SDA-u i da time uveliko daju šansu SDA-u da ih pridobije, bolje reći pokupuje. Međutim, ja još uvijek mislim da Komšić radi za SDA i da polako „lomi“ Nikšića da prihvati „utrnulu“ ruku Bakira Izetbegovića. Mislim da je njegov prijedlog o očuvanju sadašnjeg Vijeća ministara, pod oblandom uvjetovanja odnosa prema NATO-u, puko spašavanja SDA-ovog „vojnika Rayana“ Denisa Zvizdića.
Sve je ovo suviše kalkulantski i frustrirajuće glede nužnosti formiranja vlasti i rada državnih institucija, što je, ponavljam (!), politički usud bošnjačke politike, da smatram da inteligencija mora izvršiti pritisak na lidere da se kanu personalnih ocjena i međusobnih dojmova i da sjednu za sto sa jednom jedinom tačkom dnevnog reda: kako voditi državotvornu politiku a sačuvati stranačke principe, politiku pa čak i suverenitet stranaka.
Pošto su nevladine bošnjačke institucije poput VKBI, Kruga 99, pa čak i Preporoda „dale svoje“ i nemaju dovoljno ugledne predstavnike niti u javnosti uživaju respekt koji je nužan za pokretanje nacionalnih i političkih inicijativa, ne preostaje niko drugi ko bi mogao poduzeti takav jedan korak i dovesti za sto Nikšića, Radončića i Izetbegovića do li sam reisul-ulema Husein Kavazović. Mada ne mislim da je i sam reis više u takvoj poziciji, on je naprosto još jedini zadržao normalne osobne relacije sa svima i ima autoritet da stane iza takvog jednog skupa.
Da, u kuloarima se govori o nužnosti formiranja Bosanskog kongresa što je, mislim izanđala i profana ideja, a nakon što je Mustafa Cerić bukvalno uhelačio i izblamirao Svjetski bošnjački kongres.
(TBT)