HANOI, Vijetnam – Ugalj, gorivo industrijskog doba, doveo je planetu nadomak katastrofalnih klimatskih promjena.
U oktobarskom izvještaju, naučni panel Ujedinjenih nacija o globalnom otopljavanju naveo je da je za izbjegavanje najgoreg uništenja neophodna radikalna transformacija svjetske ekonomije u narednih nekoliko godina.
Ključno za tu transformaciju je brzo izbacivanje uglja
Pa ipak, tri godine poslije Pariškog sporazuma kada su svjetski lideri obećali akciju, ugalj ne pokazuje znake nestanka. Iako će upotreba uglja s vremenom nestati, Međunarodna agencija za energiju navodi da se to neće dogoditi dovoljno brzo da se izbjegnu najgori utjecaji na klimatske promjene. Prošle godine, globalna proizvodnja i potrošnja se povećala poslije dvije godine pada.
Ugalj je jeftin, ima ga u velikim količinama i od svih fosilnih goriva najviše zagađuje i najveći je izvor energije potrebne za proizvodnju struje. I pored toga što obnovljivi resursi poput solarne energije i energije vjetra postaju sve dostupniji. Uskoro, ugalj neće imati finansijskog smisla. Ali zašto je tako teško odustati od njega?
Jer postoje milioni tona ispod zemlje. Moćne kompanije koje podržavaju moćne vlade često u vidu subvencija, žele da prošire svoja tržišta prije nego što bude prekasno. Banke i dalje profitiraju od toga. Velike elektromreže dizajnirane su za potrošnju uglja. Fabrike uglja su siguran način za političare da isporuče jeftinu struju i ostanu na vlasti.
Čak iako se obnovljivi izvori energije brzo šire, granice ipak postoje: funkcionišu samo kada vjetar duva i sunce sija, a uz to je potrebno preraditi tradicionalne elektromreže.
“Glavni razlog što ugalj opstaje je jer smo sve izgradili po njemu”, rekao je Rohit Chandra koji je autor doktorske disertacije o energetskoj politici na Harvardu.
Borba za budućnost uglja bije se u Aziji
Budući da je dom polovine svjetske populacije, na Aziju odlazi tri četvrtine uglja. Još važnije, u njoj se nalazi više od tri četvrtine fabrika koje su ili u izgradnji ili u planu – njih 1.200, navodi Urgewald, njemačka grupa koja prati razvoj uglja.
Indonezija vadi sve više uglja. Vijetnam se priprema za izgradnju nove elektrane na ugalj. Japan, koji se oporavlja od nuklearne katastrofe 2011, ponovo se okrenuo uglju.
Kina je, ipak, glavna. Zemlja troši polovinu svjetskog uglja. Više od 4,3 miliona Kineza radi u državnim rudnicima uglja. Kina je dodala 40 posto svjetskih zaliha uglja od 2002, što je ogromno povećanje za 16 godina.
Podstaknuta bijesom javnosti zbog zagađenosti vazduha, Kina je sada svjetski lider u instalacijama koje idu na solarni pogon i pogon vjetra, a centralna vlada je pokušala da uspori izgradnju fabrika uglja. Ali analiza Coal Swarma, tima američkih istraživača koji se zalažu za uvođenje alternativa uglju, zaključila je da je izgradnja novih fabrika nastavljena ili samo odložena.
Kineska industrija uglja traži nova tržišta, od Kenije do Pakistana. Kineske kompanije grade fabrike uglja u 17 zemalja, navodi Urgewald. Japan, regionalni rival Kine, također je u igri: gotovo 60 procenata projekata vezanih za ugalj na kojima rade japanske kompanije izvodi se van zemlje.
To takmičenje je naročito vidljivo u Jugoistočnoj Aziji.
”Čak i drveća umiru”
Nguy Thi Khanh je to takmičenje vidjela izbliza u Vijetnamu. Rođena 1976, sjeća se kako je domaće zadatke radila uz svjetlost lampe na kerozin.
U njenom selu struje nije bilo po nekoliko sati dnevno. Kada bi padala kiša, struje uopšte nije bilo. Kada bi došla, stizala je od fabrike uglja u blizini. Kada bi njena majka iznijela veš napolje da se osuši, pepeo bi prekrio odjeću.
Danas, gotovo svako domaćinstvo u Vijetnamu, gde živi 95 miliona ljudi, ima struju. Glavni grad Hanoi, gdje Nguy živi, ogromno je gradilište. Ekonomija je u zamahu. A duž obale strane kompanije od Japana do Kine grade fabrike uglja.
Jedan od tih projekata je i u Nghi Sonu, nekadašnjem ribarskom selu južno od Hanoi koji je sada centar ogromne industrijske zone. Prva elektrana otvorena je tamo 2013. Japanska humanitarna organizacija Japan International Cooperation Agency ju je platila. Japanska kuća Marubeni ju je izgradila.
Druga elektrana, mnogo veća, trenutno se podiže odmah pored nje. I nju gradi Marubeni, zajedno sa jednom korejskom kompanijom. Japanska banka za međunarodnu saradnju, izvozna kreditna agencija čiji je zadatak da smanji finansijski rizik za privatne investitore, pomaže u finansiranju izgradnje.
U sjenkama i dimu, Nguyen Thi Thu Thien suši škampe i žali se. Iselila se kada je elektrana napravila jezero pepela baš ispred njene kuće. “Prašina od uglja mi je prekrila kuću. Čak i drveće umire”, kaže.
Kamioni prolaze, bacajući prašinu dok žene prazne korpe sa račićima. One same su potpuno pokrivene šeširima sa širokim obodom, maskama za lice, rukavicama.
Nekih 36 posto struje u Vijetnamu dobija se preko uglja a očekuje se da će do 2030. taj procenat porasti na 42, navodi vlada. Da bi fabrike radile, Vijetnam će do 2030. morati da uveze 90 miliona tona uglja.
Ovakvi projekti izazvali su i iznenađujuće protivljenje u zemlji koja guši svaku pobunu. Seljani su 2015. blokirali auto-put u znak protesta zbog kineskog projekta na jugoistoku. Provincijalne vlasti odustale su od izgradnje fabrike u delti Mekonga.
Vijetnam navodi da su na putu da ispune dogovor o smanjenju emisije štetnih gasova postignut Pariškim sporazumom. Kao i Kina i Indija. Ali te mete su postavile same zemlje i one nisu dovoljne da bi se spriječio opasan porast svjetske temperature.
Ove otrežnjujuće činjenice ne mogu se ignorisati na novoj rundi međunarodnih razgovora o klimatskim promjenama koja je počela 3. decembra u srcu poljskog regiona uglja.
Potentna politička snaga
U javnoj mašti, rudari su dugo bili simbol industrijske vrline, podsjetnik na doba kada je težak rad – naročito rad muškaraca a ne robota – doveo do ekonomskog razvoja.
Ta ideja je od suštinskog značaja za brojne politike. Njemački rudari pomogli su desničarskoj stranci u toj zemlji. Poljska desničarska vlada obećala je otvaranje novih rudnika uglja.
Australijski premijer Scott Morrison na vlast je stigao kao veliki pristalica uglja.
U Sjedinjenim Državama, američki predsjendnik Donald Trump je obećao, istina bez uspjeha je, da će oživjeti poslove u rudarskoj industriji.
Dovoljno uglja za “sto godina”
Ekonomija i političke kalkulacije su drugačije u najvećoj demokratskoj zemlji na svetu: Indiji, gde živi 1,3 milijarde ljudi.
Ajay Mishra, zvaničnik zadužen za energetska pitanja u centralnoj indijskoj državi Telangana, zna to iz prve ruke. Prije par godina njegova država je muku mučila sa nestašicama struje. Ventilatori nisu radili u najvrelije doba dana. Ljudi su bili bijesni. Zvaničnici su nešto morali da urade. Iskoristili su sunce učinivši nakratko Telanganu vodećim proizvođačem solarne energije u Indiji. Okrenuli su se i onome na šta su se zvaničnici oslanjali više od vijeka: na ogromnu, podzemnu žilu uglja.
Telangana sada ima struje non-stop. Seljani je dobijaju besplatno za pumpanje vode. Pomogla je da K. Chandrashekar Rao ponovo bude izabran na čelo lokalne vlade. “Imamo uglja”, kaže Mishra. “Proizvodimo ga sve više svake godine. Imaćemo ga narednih 100 godina.”
Indija toliko zavisi od uglja da su mnogi rudnici u državnom vlasništvu, kao i većina elektrana. Ugalj pokreće i ogromnu željezničku mrežu u zemlji.
Osoba zadužena za cijeli taj sistem, premijer Narendra Modi, pokušava da se predstavi kao borac za čistu energiju.
Ali Modi je bio i na inauguraciji novih rudnika uglja.
Ministar energetike Ajay Bhalla kaže da se na izgradnji dodatnih 52 gigavata kapaciteta uglja. Mnoge od tih fabrika će zamijeniti stare koje više zagađuju okolinu. Ali se sa upotrebom uglja neće stati sve dok postoji jeftin i efikasan način čuvanja energije sunca i vjetra.
Analitičari smatraju da Indija mora da preuredi svoju strujnu mrežu i pripremi se za doba poslije uglja. Tehnologija proizvodnje baterija napreduje. Mikromreže mogu da zamijene tradicionalne elektrosisteme. Trenutno ugalj čini 58 posto energetskog miksa Indije.
“Nije da baš rado koristim ugalj”, rekao je Bhall. “Ali moram.”
(TBT, NYT)