ANALIZA
Obnavlja se trend jačanja desnice: Hollande
i dalje u padu, Poljsku preuzimaju katolički konzervativci, Grcima dosta
Sirizinih igrarija
FOTO: (AFP)
Obnavlja se trend jačanja desnice: Hollande
i dalje u padu, Poljsku preuzimaju katolički konzervativci, Grcima dosta
Sirizinih igrarija
U nekoliko zemalja u Evropskoj uniji i
susjedstvu održavaju se parlamentarni ili lokalni izbori važni za budući
politički pejzaž briselskog bloka. Istina, pretpostavka je da će tek izbori za
dvije, tri odnosno četiri godine imati ekstremnije posljedice – daljnjim
odronjavanjem utjecaja stranaka centra, pogotovo u korist krajnje desnih
stranaka. Stranke centra imaju pred sobom nekoliko godina da, ako mogu, smisle
odgovor, a u velikim evropskim zemljama, posebno u Francuskoj, lideri pozicije
i opozicije moraju dobro prstom pritisnuti čelo da vide što će dalje.
Najproblematičniji izbori održavaju se u
susjedi EU-a, Turskoj, jer je njihov ishod ključan za cijelu regiju Bliskog
istoka. Sve se češće spominje novo zaoštravanje prilika na Bliskom istoku, pa
čak i mogućnost da rat zahvati Izrael. To bi značilo golemo pogoršanje
situacije s ishodima koji se više ne bi mogli ni obuzdati niti kontrolisati.
Nije isključen i totalni rat u Siriji, s intervencijama Rusije i zemalja
NATO-a. Ratovalo bi se oko sudbine Sirije kao države, i tada bi se, valjda,
kristaliziralo ko je u tom sukobu na čijoj strani. Pogledajmo baš Tursku. Turci
su protiv Asada i, iako članica NATO-a i zemlja u pregovorima za EU, koketirali
su s ISIL-om koji je protiv Asada. Turci su također protiv Kurda, koji se
najočajnije bore protiv ISIL-a, jer ako pobijede, dobit će državu, a Ankari to
ne odgovara. Protiv Asada su i EU, SAD, Izrael, Saudijska Arabija, Katar,
Kuvajt, Emirati i Jordan. Za Asada su Rusija, Egipat (kojem je Francuska
prodala strateško oružje), Kina, Iran, Pakistan, ali i dobar dio globalnog
biznisa jer, naime, Asad plaća dugove, a ISIL ih ne plaća i nikada neće.
U toj strašnoj slici pitanje kojom će
stazom udariti Turska ne može biti bitnije, ne samo za Bliski istok nego i za Evropu.
Šta je u glavi Recepu Tayyipu Erdoğanu, neizmjerno je važno, pa tako i izbori
1. novembra.
Niti momentalno najveći, izbjeglički problem
ne dira sve zemlje podjednako. Još nema ni pouzdane analize izbjegličkog vala.
Emocije javnosti još se nisu u strankama artikulirale u politiku, ali hoće. U
ovom trenutku svi želimo pomoći izbjeglicama, ali nije sto posto sigurno da
ćemo to htjeti i nakon pola godine ili godinu dana, kad se ta pomoć odrazi na
proračunima ili čak šire. Ovaj ljudski val može biti i spas za Evropu, ali može
i neugodno uzvratiti udarac. Prema najnovijim evropskim procjenama, čak
trideset hiljada izbjeglica sedmično prolazi samo balkanskom rutom.
Koliko će ljubav i solidarnost izdržati?
Članice koje primaju izbjeglice pripremaju
se konkretno na lokalnoj razini za njihov prihvat. Posebno to rade veliki
gradovi, kao Berlin, München, Stuttgart, Stockholm, Malmö, francuski, belgijski
gradovi. To pak znači da će se izbjeglička politika EU formirati i preko
utjecaja medija i ličnih iskustava, ali i preko lokalne politike, iskustava
gradova i drugih lokalnih zajednica s terena.
To je u vezi s izborima zato što je
temeljni, najvažnija teorema oko rješavanja bilo kakvog problema u Evropi
sljedeći – političari neće napraviti ništa – ali baš ništa – što bi im ugrozilo
šanse za pobjedu na izborima. Dokaz: javnost u svim zemljama bila je protiv
vojnog prisustva evropskih zemalja u Afganistanu. Dobro, misija NATO-a je
završila, tamo su nastali nemiri i evo gorštačkog naroda čije su vrijednosti
običnog života, odnosa prema ženama, školovanju, načinu života totalno suprotne
evropskim. To su sve vlade koje je to zanimalo znale, ali su svejedno
povlađivale momentalnom nagonu svoje javnosti. Dakle, u nekoj daljoj
budućnosti, kad bude donesena odluka da se problem rješava u ishodištu, i da je
vojna prisutnost u Afganistanu potrebna, opet će se tamo ići, ali u gorim
uvjetima. Ovo će se pitanje sigurno pojaviti u sljedećem valu izbora, za dvije,
tri ili četiri godine.
Njemačka i Skandinavija, prostori kojima
teži najveći broj migranata, bilo da su izbjeglice ili ekonomska imigracija,
neće imati izbore ove i iduće godine. Švedska, Finska i Danska imaju vlade koje
su zasjele i ostat će na vlasti najmanje tri godine. Holandija će održati
izbore nagodinu u junu. Izbjegličko pitanje uvijek treperi u pozadini, ali
desni populizam artikuliran u partiji Gerta Wildersa donekle se ispuhao. Dakle,
koju god da varijantu koalicije izaberu Holanđani, temeljna politika, vjeruje
se, ostaje ista, a to znači briga o ekonomiji. (To inače znači da se Holandija
vratila svojoj karakterističnoj, tradicionalnoj političkoj situaciji). Belgija
je parlamentarne izbore imala prošle godine i politička je situacija neko
vrijeme stabilna. Isto vrijedi i za Austriju, koja će izbore imati tek 2018.,
kao i Italiju, makar su tamo, naravno, uvijek moguća iznenađenja.
Skoro cijela Evropa svrstala se pod devizu
koju je promovisala Angela Merkel, Mutter Evropa: Riješili smo bankovnu krizu,
riješit ćemo i ovu.
Velika većina Evrope, prema tome, ima
političkog vremena riješiti ovu krizu. Kako će je riješiti, to ne znamo, ali
imaju vremena i prostora za djelovanje. Neće biti ometani ulagivanjem biračima.
U EU svi čekaju kako će se glasati u
Grčkoj. A pogledi su uprti i u Španiju, jer se u Kataloniji održavaju lokalni
izbori koji su neka vrst plebiscita za nezavisnost. U Francuskoj su uskoro
lokalni izbori na kojima se očekuje da Hollandeova Socijalistička stranka prođe
loše. U Srednjoj Evropi – gdje je ishod važan zbog drugog, ne manje važnog
pitanja, a to je odnos prema Rusiji i Ukrajini te energetskoj politici – izbori
će uskoro biti u Poljskoj, a nagodinu u Slovačkoj, gdje će pobjedu opet, smatra
se, odnijeti socijalist Fico. Konačno, iako su bili samo stranački, cijela evropska
scena potresla se izborima za vodstvo Laburističke stranke. Britanski Laburisti
dali su premoćnu većinu Jeremyju Corbynu koji je desetljećima bio na samom
lijevom krilu stranke. Jedno je kad takav političar, politički veći ljevičar od
Ciprasa, vodi manju stranku na jugu Evrope, ali posve drugo kad je šef
opozicije u jednoj od najvažnijih zemalja na svijetu.
Velika Britanija
14. augusta do 10. septembra
Laburiste preuzima negdašnji protivnik
rušenja Miloševića
Stranački izbori za vodstvo Laburističke
stranke završili su 10. augusta velikom pobjedom Jeremyja Corbyna. On se zalaže
za istupanje Britanije iz NATO-a i EU-a, izjavio je na agresivno putinovskoj
televiziji Russia Today da se njegova zemlja ne odnosi s dovoljno poštovanja
prema Putinu, a ima nas koji pamtimo da je bio u manjoj skupini laburista koji
su 1999. glasali protiv NATO-ove intervencije usmjerene na rušenje Miloševića.
Na nacionalnom planu Corbyn se zalaže za
ponovnu nacionalizaciju željeznica te za otvaranje rudnika koje je Margaret
Thatcher zatvorila zbog nerentabilnosti. Takva politička agenda kontroverzna je
i za veliki dio laburista, na primjer većina je njegove stranke za EU. Također,
izlazak iz NATO-a je neostvariva politička fantazija, i Corbyn će od nje, makar
je zastupa desetljećima, morati odustati. Time neće dobiti na vjerodostojnosti.
Ipak, njegova politička poruka pokazala se atraktivnom velikom dijelu Laburista
koji su smatrali da ih je Tony Blair poveo suviše nadesno, prema liberalizmu, a
Ed Miliband im je bio previše blijed. S Corbynom će, dakle, ponovno naći
politički identitet. Konzervativci ga odmah nastoje brendirati kao čudaka i
alternativca i uništiti mu šanse da ga građani gledaju kao mogućeg premijera.
Izbor Corbyna donijet će velika pomicanja u evropskoj ljevici.
Grčka
20. septembra 2015.
Nema više prkosa, sad se priželjkuju
reforme
Uoči izvanrednih parlamentarnih izbora,
prema anketama javnog mišljenja, Siriza i Nea demokratija sve su više
izjednačene u podršci javnosti. Ankete pokazuju da 59 posto Grka želi
koalicijsku vlast Sirize i Nee demokratije. Ali, Aleksis Cipras je izjavio da,
ako Siriza ne dobije većinu, neće pristati na koaliciju s Neom. To ćemo još
vidjeti.
Prema najnovijim anketama, 25,3 posto Grka
izrazilo je namjeru da glasa za Neu demokratiju, a 25 posto za Sirizu.
Neonacisti Zlatne zore mogu računati na
više od šest posto Grka, po čemu su treća po redu najjača stranka.
Aleksis Cipras sazvao je izbore zato da bi
utišao krajnje lijevo krilo Sirize ili ih čak potjerao, tako da bi ostatak
stranke u cijelosti imao iza sebe, pa time demokratski mandate za reforme koje
od njega traži Bruxelles. Ankete pokazuju veliku promjenu raspoloženja Grka od januara,
kad je trijumfirala Siriza na platformi prkosa prema Bruxellesu. Sada se
građani čine skloniji saradnji oko reformi.
Španija, Katalonija
27. septembra
Odmah nakon rezultata – prve pripreme za
nezavisnost
Na lokalne izbore u ovoj pokrajini od 7,5 miliona
stanovnika izlaze dvije glavne liste. Na listi za nezavisnu Kataloniju, Junts
pel Sí, velike su katalonske stranke, Kongregacija za Kataloniju, s desnog centra
(čiji je lider Artur Mas, koji će biti sljedeći premijer ove španjolske
pokrajine), te lijevi centar ERC, koji će, iako manja stranka, snažno odrediti
prirodu koalicije. Vrlo su različite, a jedina im je zajednička tačka
nezavisnost Katalonije. Uz njih je i stranka SqeP, katalonska verzija Podemosa.
Oni nisu otvoreno za nezavisnost, nego za “pravo Katalonaca da odluče o
nezavisnosti”. Na ovoj listi je i grupacija krajnje ljevice i komunista koji su
izrazito za “nezavisnu i slobodnu Kataloniju”.
Njima nasuprot su tri veće stranke, od
kojih se samo jedna zalaže za status quo, a druge, bilo na desnom ili lijevom
centru, zalažu se za postupne reforme koje bi vodile većoj autonomiji, ali bez
krajnjeg cilja nezavisnosti.
Nakon izbora koalicijska vlada zatražit će
od Madrida početak pregovora o nezavisnosti, što će i vlada i kralj proglasiti
neustavnim. Nakon toga će katalonska Vlada sastaviti proklamaciju nezavisnosti
koju će dati na glasanje katalonskom parlamentu, koji će je prihvatiti. Madrid
će taj dokument proglasiti neustavnim…
Poljska
25. oktobra
Pobjeđuje katolička konzervativna desnica
Očekuje se pobjeda Stranke reda i pravde,
koju i danas vodi preživjeli od dvojice blizanaca Jarosław Kaczyński. Vrlo
desna, katolička i tradicionalna stranka možda neće posve sama dobiti izbore
protiv Građanske platforme, ali bit će vodeća stranka u koaliciji. Buduća
poljska premijerka bit će, kako stvari stoje, 52-godišnja Beata Szydło,
potpredsjednica Stranke reda i pravde. Ona je obećala nekoliko populističkih poteza
koji već izazivaju zabrinutost, a to je snižavanje praga odlaska u penziju i
povišice neoporezive novčane pomoći porodicama. Bivša je gradonačelnica grada
Brzeszczea.
Turska
1. novembra 2015.
Najvažniji izbori u Evropi
Rezultat parlamentarnih izbora u junu ove
godine nije se svidio Recepu Tayyipu Erdoğanu jer njegova Stranka pravde i
razvoja (AKP) nije dobila apsolutnu parlamentarnu većinu, a koalicijske vlade
Turskoj ne donose potrebnu stabilnost. Još od 90-ih godina nije se dogodilo da
jedna stranka nema apsolutnu većinu u turskom parlamentu. U junu je Erdoğanu
nedostajalo samo 18 zastupničkih mjesta. Jedina održiva i smislena koalicija
koja bi donijela stabilnost bila bi između Erdoğana i sekularnih
socijaldemokrata kemalista, Republikanske narodne stranke, koja je druga po
snazi u zemlji. Ali, pokazalo se da su među njima prevelike razlike u pitanjima
vanjske politike, pogotovo prema ulozi Turske na Bliskom istoku i obrazovanja.
Možda Erdoğan nije dobio junske izbore jer po svaku cijenu želi uvesti
predsjednički sustav u Tursku, a narod na to nije spreman. Izbore, na kraju,
može odlučiti mala prokurdska stranka HDP. Erdoğan je otvoreniji prema Kurdima
nego bilo tko prije njega, ali nije im naklonjen. Analitičari kažu da se nada
da će borba Kurda i ISIL-a – dakle projekcija nestabilnosti, nesigurnosti –
odvratiti glasače od glasa za HDP, tako da bi njegov AKP mogao dobiti većinu.
Erdoğanova glavna politička poruka je usmjerena na imperativ povećanja
sigurnosti zbog događaja u Siriji.
Francuska
6. decembra
Hollande nastavlja gubiti
Regionalni izbori su u decembru i ne
postavlja se pitanje hoće li Socijalistička stranka (PS) Françoisa Hollandea izgubiti,
nego koliko će taj poraz, kad stignu glasovi iz 22 departmana, biti težak. Od
2012., kad su stupili na vlast, PS je izgubio sve lokalne izbore, a i evropske.
Hollande je računao na koaliciju sa Zelenima, ali oni su odlučili da ove godine
izađu na regionalne izbore sami ili s malim lijevim strankama. Ovaj raskid
Socijalista i Zelenih u nekim departmanima će vjerojatno značiti pobjedu
Nacionalne fronte Marine Le Pen.
(The Bosnia Times, Globus, autor: Ines
Sablić)
