LIFE
Mediji su je opsjedali, ali ona nije davala
intervjue, poslije neuspjelog filma odlučila je da se penzioniše u 36. godini
FOTO: Garbo (Profimedia)
Može se reći da je Hollywood imao
kraljicu, a ona je bila Greta Garbo – rekao je jednom prilikom glumac i
reditelj Orson Welles o ženi koja je svojom glumom, talentom, ljepotom i
tajnovitošću osvojila svijet dvadesetih godina prošlog vijeka, piše Story.rs.
Slavna glumica čije je pravo ime bilo Greta
Lovisa Gustafsson i koja je u penziju odlučila da ode nakon što je do 36.
godine snimila dvadeset sedam filmova, rođena je 18. septembra 1905. godine.
Njeni roditelji, otac Karl Alfred i majka Ana Lovisa, bili su rodom iz malih mjesta
u Švedskoj, a kasnije su se oboje preselili u Stockholm gdje se rodilo njihovo
troje djece: sin Sven i kćerke Alva Marija i Greta. Živjeli su bez
velikih prihoda, a njihov trosoban stan bio je u najsiromašnijem dijelu grada.
“Sve je stalno bilo sivo tih zimskih
noći. Otac je sjedio u ćošku i pisao nešto po papiru, a majka je uzdišući na
drugom kraju sobe krpila naše stare stvari. Mi djeca tiho smo pričali ili samo sjedili
u apsolutnoj tišini. Osjećali smo tjeskobu kao da se bliži neka opasnost. Takve
večeri u sjećanju devojaka nikada ne mogu da se izbrišu. Sve zgrade i stanovi
ličili su jedni na druge, a njihova ružnoća uklapala se u sve što nas je
okruživalo”, prisjećala se kasnije Greta koja inače nije voljela da priča
o svom djetinjstvu i porodici jer je smatrala da su oni samo njeni i da nikoga
drugog ne treba da interesuju. Ipak, jednom prilikom je progovorila o traumatičnom
događaju kada je njen otac preminuo od teške upale bubrega.
“Otac mi je umro kada sam imala 14
godina. Bože, kakav je to strašan osjećaj. Odjednom nema nekoga koga voliš
i ko je stalno bio tu, ne možeš s njim da razgovaraš niti da ga vidiš… Odeš u
studio, radiš cijeli dan, vratiš se u hotel, legneš, ugasiš svjetla i misliš na
njega. Ista krv i meso, ali njega nema i nikada se više neće vratiti,”
govorila je glumica o patnji nakon gubitka oca.
Sebe nikada nije smatrala mladom, a bila je
uvjerena kako tu njenu staru dušu u djetinjstvu i drugi primjećuju, ali da na
to ne obraćaju pažnju. I tada je, baš kao i kasnije, u životu bila sama, a dane
je provodila maštajući i sanjareći o tome kako bi bilo lijepo da postane
glumica. Mada niko iz njene porodice nije imao veze sa pozorištem, ljubav
prema sceni se kod Grete rodila veoma rano i ona je počela da obilazi sva
pozorišta u gradu.
“Kada sam bila djevojčica, imala sam
vodene bojice i crtala sam po sebi, a ne po papiru. Sa bojama sam mazala
usta, obraze i slikala po svom tijelu misleći da je to način kojim se izražavaju
glumice. Ne znam jesam li to možda vidjela u nekom filmu. Inače, nisam se baš
igrala kao mala, osim što sam uživala u klizanju i grudvanju. Većinu igre
odradila sam u svojim mislima. Malo sam se igrala sa bratom i sestrom
pretvarajući se da smo u nekoj predstavi. U jednom trenutku bila bih presretna,
a u drugom sam smatrala kako tu nema ničega za mene,” evocirala je
Greta svoje uspomene.
Želja da bude glumica potpuno ju je obuzela
za razliku od škole koja je nije nimalo zanimala. Čak je jednom prilikom rekla
kako prezire sva ograničenja koja su joj bila nametnuta. Nakon završetka
osnovne škole, srednju nije ni upisala, a kasnije je ipak priznala da se
zbog nedovoljnog obrazovanja ponekad osjećala manje vrijednom u odnosu na
ljude sa kojima se družila.
S obzirom na to da joj porodica nije bila
bogata, morala je vrlo rano da se zaposli u berbernici, a kasnije je počela da
radi i u robnoj kući Pub. Upravo su tu primijetili njenu ljepotu i vrlo brzo je
postala model za šešire, čije su fotografije objavljivane u katalogu. Ipak, to
nije bilo ono što je željela. Često je odlazila u kino da gleda filmove, a onda
je susrela i jednog glumca kome je priznala kako i ona želi da postane glumica.
On ju je upoznao sa svojim kolegom Francom Envalom koji joj je obećao da
će se raspitati može li ona da se prijavi za dramsku školu Kraljevskog
pozorišta u Stockholmu.
“Da bih bila primljena, objasnili su
mi kako moram da prođem audiciju na kojoj odlučuje komisija sastavljena od
dvadesetak članova. Dali su mi drame švedske književnice Selme Lagerlof i
francuske Madam Sen Zen koje sam učila šest mjeseci. Sjećam se, audicija je
bila jednog predivnog augustovskog dana. Imala sam 17 godina i bila sam
toliko uplašena da su mi se tresla koljena. Umalo se nisam onesvijestila.
Dok sam stajala pred komisijom, nisam vidjela ništa, samo neko crnilo i
šaputanja. Kada sam izgovorila svoje rečenice, otrčala sam bez pozdrava. Bila
sam uplašena i mada sam znala da sam nepristojno postupila, moja
sramežljivost je nadvladala razum. Ipak, nekoliko dana kasnije zazvonio mi je
telefon i javili su mi da sam primljena. Čak i sada ne mogu da dišem kada se sjetim
koliko sam u tom trenutku bila sretna,” detaljno je opisala svoje početke
Greta.
Iako je ovu školu ipak voljela, nije bila
omiljena među koleginicama. Kasnije je među njima našla prijateljice za
ispijanje jutarnjih kafa, a zajedno su pošle i na časove plesa, mada ih nije
voljela smatrajući da je prevelika za graciozne damske pokrete. Prilika da
glumi ukazala joj se već na početku treće godine kada joj je jedan od profesora
rekao da reditelj Stiller traži djevojku za svoj novi film “The Saga of Gosta
Berling”. U njemu je ostvarila svoju prvu glavnu ulogu. Snimanje nije počelo
kako je zamišljala jer na početku nije mogla da se uživi u ulogu bolesne djevojke,
ali nakon što su joj dali dovoljno vremena da sama uvježba sve što se od nje
tražilo, bila je naprosto briljantna.
“Sve što imam, mogu da zahvalim
gospodinu Stilleru i nikada nisam upoznala osobu koja ima ljepšu dušu” opisivala
je reditelja.
Ubrzo potom dobila je ulogu u filmu čija se
radnja odvijala u Istanbulu, pa je neko vrijeme tamo i boravila. Grad joj se
nije previše svidio jer je u njemu bilo mnogo Turaka i sve joj je bilo prljavo.
Kasnije je svoj prelaz sa evropske na američku kinematografiju opisala vrlo
jednostavno: Potpisala sam trogodišnji ugovor sa rediteljem Stillerom.
Dolaskom u Ameriku, Greta je prvo zasijala
u nijemim filmovima. Svi su hvalili njenu ekspresivnost, glumu i ljepotu, a
proslavila se pod imenom Garbo. Promijenila ga je 1923. godine na nagovor Stillera,
kojeg je od milja nazvala Moshe.
Njena majka Ana potpisala je sve potrebne
dokumente i 9. decembra podnijela zahtjev da se njenoj kćerci i službeno promijeni
prezime. Već sa prvim holivudskim filmom Torent glumica je postigla uspjeh, ali
teško se prilagođavala gotovo zatvoreničkom načinu rada po kojem funkcionišu
američki filmski studiji. Velika joj je prepreka bio engleski jezik koji nije
najbolje govorila pa je svugdje sa sobom vodila prevodioca.
Ogroman šok doživjela je tokom snimanja
filma Temptress kada joj je od raka limfnih žlijezda umrla sestra Alva. Iako je
od nje bila starija dvije godine, Greta ju je uvijek oslovljavala sa mlađa
sestrica. Sa ciljem da ne gube vrijeme i novac, kuća MGM joj nije dopustila da
otputuje u Švedsku na pogreb.
Pošto nije mogla da tuguje sa porodicom,
gubila je volju i za radom. Uz to, nije niti željela da snima film iz razloga
što nije htjela da se uklapa u uloge zavodnica. Navodno je imala i velike
probleme jer su joj se kolege iz studija na početku karijere podsmijevale
što je Šveđanka. Utjehu je pronašla u snimanju novih filmova u kojima je
glumila sa Johnom Gilbertom sa kojim se upustila i u ljubavnu vezu. Kao ni o
drugim privatnim stvarima, ni o toj vezi nije previše otkrivala, osim što je za
kolegu i ljubavnika rekla da je odlično raditi s njim jer je vitalan, marljiv i
duhovit.
Zbog njega je sve više izlazila na
mondenska okupljališta tadašnje filmske elite, što joj nije odgovaralo jer nije
voljela velike gužve, a pogotovo joj je bilo mučno i neugodno kada bi vidjela
novinare i fotografe. Kako su joj rasli slava i ugled, tako je davala sve manje
intervjua, a ako bi neko došao na snimanje filma u kojem glumi i Gilbert, on bi
odmah umjesto nje odgovarao na novinarska pitanja.
Koliko su je mediji bili željni, pokazuje i
podatak da je jedan fotograf danima kampovao ispred njene kuće. Kada je konačno
izašla i nesigurno počela da vozi automobil, pomislio je kako mu se ukazala
odlična prilika za fotografiju. Skočio je na haubu njenog automobila, a pošto je
Greta tek učila da vozi, sletjela je s puta i samo rekla: “Prokletstvo!”
Kasnije je objavljen intervju od samo jedne riječi.
Možda je spolja izgledala samouvjereno odajući
utisak snažne žene koja apsolutno zna šta želi, ali privatno nije bila
takva. Željela je da ima nekoga ko je usmjerava, što je prvo našla u Stilleru,
a kasnije i u Gilbertu. Obojicu je voljela i poštovala pa joj se nimalo nije
svidjelo kada je morala da bira između ta dva muškarca. Nakon jednog incidenta
u njenoj kući u Los Angelesu kada su se njih dvojica sreli, glumica je ipak
ostala lojalna reditelju, a njenog dotadašnjeg ljubavnika odvela je policija.
Nikada se nije udavala, niti je imala djecu
i nagađa se kakve su bile njene seksualne sklonosti. Dok su neki njeni
prijatelji tvrdili da je voljela muškarce, drugi su govorili kako je bila
lezbejka, spočitavali su joj i da je biseksualka, a pojedini su isticali da je
aseksualna. Nekoliko žena tvrdilo je da ih je zavela, a među njima i
književnica Mercedes de Acosta koja je glumicu upoznala 1931. godine. Postala
je opsjednuta s njom, a njihova veza trajala je navodno sve do 1944. godine
kada je Greta zahtijevala od književnice da prestane da joj šalje pjesme i
pisma u kojoj joj stalno izjavljuje ljubav. Do prestanka svih odnosa došlo je
1960. godine nakon objavljivanja Acostinih memoara “Here Lies the Hart” u
kojima je ona do detalja opisala svoju navodno ljubavnu vezu sa glumicom.
Iako je imala oštar naglasak, s lakoćom je
prešla na tonske filmove. I dok su zahvaljujući Greti kino blagajne bile sve
punije, glumica je sve dublje padala u depresiju.
“Toliko sam umorna. Dosta mi je svega
i bojim se da nisam dovoljno mlada za sve ovo. Bila sam i veoma glupa, stalno
sam boravila kod kuće i nisam odlazila u studio. Dolazili su po mene i prijetili
mi, ali ni tada nisam željela da idem. Mrzim što sam vezana za studio. Ne možeš
ni zamisliti kako je biti ovoliko zbunjen i nesretan. Ne želim nikoga da vidim,
a počela sam da snimam novi film s američkim rediteljem. Ustajem u šest ujutro,
vraćam se u 18 ili 19 sati i odmah idem u krevet iako ne mogu da spavam. I uvijek
sam sama, tako sama. Bože, grozna je i ružna ova Amerika, samo mašinerija koja
uništava dušu. Nikada ne izlazim, stalno sam sama u svom malom i dosadnom
hotelu. Jedino me uveseljava činjenica da idem u banku i šaljem novac
mojoj porodici. Ne želim da upoznajem ljude iz drugih filmova, ne želim da
pijem ili razgovaram s njima. Sigurno misle da sam čudna, a glamur kojim je
zavijen američki film, ovdje gotovo da uopšte ne postoji. Ovde nema ničega lijepog
ili elegantnog,” napisala je u jednom pismu svojoj dugogodišnjoj
prijateljici, švedskoj glumici Mimi Pollak, jednoj od malobrojnih osoba s
kojima je Greta bila bliska. U pismima joj je stalno pričala koliko je
ogorčena na svoj život.
“Ponizila sam se, ogorčena sam,
ljutita, ali ne mogu da pobjegnem od onoga što mi je sudbina namijenila. Nemam
želja, ne čeznem ni za čim, prazna sam. Tako sam nezahvalna. Film je
prikazan i kritičari su divni, ali jednostavno nisam impresionirana sama sobom.
Kao da se odjednom život završio i nešto je umrlo u meni,” požalila se
svojoj prijateljici 1926. godine.
Iako su je često povezivali sa ženama, među
kojima su bile i Bette Davis i Katharine Hepburn, veliku pažnju izazvalo
je njeno druženje sa švedskim princom Sigvardom koji je tada navršio 21.
godinu. Bili su na nekoliko večera, mediji su se raspisali o skoroj kraljevskoj
svadbi, a kada su je pitali da li je to istina, glumica je rekla: “Ne
igram se sa djecom.”
Podjednako je bio misteriozan i njen odnos
sa Wilhelmom Sorensenom, sinom bogatog industrijalca, koji je jedini prespavao
u njenoj hotelskoj sobi. Svoju mladalačku ljubav koju je sa Šveđaninom Maxom
Gumpelom počela dok je još radila u robnoj kući, nastavila je 1932.
godine, a mnogi su ih viđali na romantičnim večerama. Ipak, oboje su tvrdili da
su samo prijatelji.
“Neke žene žele da se udaju, a druge
ne. Nikada nisam imala želju da stanem pred oltar. Nemam puno prijatelja i
nisam vidjela puno svijeta. Gospodin Stokowski je moj prijatelj, mnogo mi znači
i ponudio mi je da zajedno putujemo gdje god nam se prohtije kako bih vidjela
neke stvari,” pričala je u jednom od intervjua glumica odgovarajući na
pitanja u kakvom je odnosu sa dirigentom Leopoldom i dodala da godinu dana prije
Drugog svjetskog rata nije vrijeme kada treba rađati djecu.
Dok je u Evropi bjesnio rat, skrhana neuspjehom
filma Two Face Woman, glumica je odlučila da se oprosti od glume i u trideset
šestoj godini, na vrhuncu slave, otišla u penziju.
Tada je počela da se druži sa raznim
pripadnicima jet-seta. Među prijatelje ubrajala je i Aristotela Onassisa, a sa Ericom
Goldschmidtom često je šetala Central parkom. Uz njega je razvila zanimanje i
ljubav prema umjetnosti pa je u svojoj kolekciji imala slike slavnih majstora
kao što su Renoir, Degas i Soutine kojima je ukrasila svoj stan u New Yorku.
Druženje sa George Schleeom i njegovom
suprugom Valentinom, trajalo je godinama, a Greta je kasnije s njim počela
i ljubavnu vezu. Tokom njihovog boravka u Parizu, Schlee je preminuo od
posljedica srčanog udara, a da bi izbjegla medije, Greta je jednostavno pobjegla.
Valentina joj potom nije dozvolila da dođe
na sahranu. Kasnije se pričalo da je u vezi i sa nutricionistom Gayelord Hauserom
koji joj je bio dobar prijatelj, ali govorilo se i da je on homoseksualac.
Preminuo je 1984. godine kada je i Greti ustanovljen rak dojke pa je morala na
operaciju. Nakon blagog srčanog udara završila je u bolnici, a zbog prestanka
rada bubrega preminula je 15. aprila 1990. godine u osamdeset četvrtoj godini.
Sahranjena je u rodnoj Švedskoj.
(The Bosnia Times)
