LIFE
Nikada nisam bio popularan, i ne znam šta
to znači. Popularnost valjda proizilazi iz minulog rada, pjesama, sigurno ne
zbog mene jer nisam ni lijep ni mlad, rekao je svojevremeno legendarni pjevač.
FOTO: Youtube printscreen
Miran, tih, povučen, šarmantan samo su neke od riječi kojima se opisuje ličnost Kemala Montena, legendarnog kantautora koji
je preminuo u Zagrebu nedugo poslije transplantacije bubrega.
Kemal Monteno proživio je život dostojan
filmskog scenarija. Veliki umjetnik i čovjek o kome niko nikada nije rekao
nijednu ružnu riječ, preminuo je 21. januara u
zagrebačkoj bolnici Rebro. Umro je od posljedica jake upale pluća i
komplikacija koje su uslijedile nakon transplantacije bubrega. Vijest da je u
šezdeset sedmoj godini Monteno zauvijek zaklopio oči, dočekana je u cijelom regionu sa tugom i žaljenjem.
FOTO: Kurir
Legendarni kantautor, Kemal Monteno, rođen
je u Sarajevu, gradu koji je obilježio njegov privatni i profesionalni život.
Skromno detinjstvo naučilo ga je da cijeni ljude, uživa u životu i nesebično
pomaže prijateljima. Muziku je zavolio još kao dječak u društvu Roma sa kojima
je tokom odrastanja proveo najviše vremena. Već pred kraj osnovne škole shvatio
je da će ljubav prema sportu zamijeniti muzikom, a kopačke gitarom. Počeo je da
komponuje i učestvuje na brojnim muzičkim festivalima. Iako je od Subotice do
Sarajeva osvajao na svim takmičenjima uglavnom prva mjesta, uvijek su mu više
značili aplauzi i podrška publike. Njegovi roditelji nisu bili muzički
obrazovani, ali podržavali su njegovu odluku da život posveti notama koje su obilježile
četiri decenije jugoslovenske scene.
FOTO: Fonet
“Rođen sam rano ujutro 17. septembra
1948. godine u sarajevskoj bolnici Jezero koja se nalazi na brdu iznad stadiona
Koševo, na kome sam kasnije proveo veći dio svog djetinjstva. Moji roditelji,
otac Osvaldo i majka Bahrija, koji nažalost više nisu živi, radili su kao
radnici na tom stadionu. Bili smo veoma siromašni pa smo stanovali u baraci
odmah iznad stadiona. Mi na verandi, a ispod nas, u podrumu, bila je jedna romska
familija. Ja sam ih obožavao, stalno sam se družio sa njihovom djecom i češće
sam spavao kod njih nego u svojoj kući. Volio sam njihov način života, veselje
koje je uvek bilo prisutno u njihovom domu i pjesme koje su pjevali. Oni su me
naučili šta je muzika, pjesma, ali i šta je ljubav”, izjavio je o svom
ranom djetinjstvu jedne prilike Kemal Monteno.
Neobično prezime za ovo podneblje, pjevač
je naslijedio od oca Italijana koji je iz Monfalkonea za vrijeme Drugog svjetskog
rata sa italijanskom vojskom došao u BiH.
“Moj tata je 1945. godine kao okupator
stigao u Sarajevo iz Italije. Poslali su ga nadređeni jer je na biciklu
pokušavao da pobjegne iz svoje zemlje. Po kazni je došao u ratom zahvaćenu
Jugoslaviju. U Sarajevu je upoznao moju majku i tu je i ostao. Otac je u
Italiji imao ženu s kojom se vjenčao veoma mlad, ali ju je, iako je bila u
drugom stanju, ostavio zbog moje majke, tako da u Italiji imam polusestru
Danijelu koja je dvije godine starija od mene. Kako je moj otac znao samo
italijanski, dok sam odrastao, pjevao mi je njihove pjesme, a majka je pjevala
sevdalinke dok je sređivala stan ili prala prozore. Izgleda da sam se tada
zarazio ovim muzičkim žanrovima jer mi danas mnogi kažu da u mojim pjesmama ima
i italijanske kancone i naših sevdalinki”, ispričao je Kemo.
Dok je bio u osnovnoj školi, Kemal je sa
drugarima najviše volio da igra fudbal na stadionu, želeći da postane
profesionalni fudbaler. Ipak, razredni starješina je primjetio njegov istančan
sluh i uputio ga na muzičko takmičenje.
“Volio sam školu i sve do osmog
razreda bio sam odličan đak, imao sam samo četvorke i petice. Ali, kada sam
otkrio muziku, knjige su mi bile manje interesantne. Počeo sam da pjevam u
osmom razredu. Razredni starješina prijavio me je na takmičenje pjevača amatera
u Sarajevu. Sjećam se da je u žiriju bio Kornelije Kovač, koji je u tom periodu
došao iz Subotice u Sarajevo na studije. Bio sam šokiran što vidim tako mladog
kompozitora jer sam smatrao da ta profesija podrazumijeva mnogo starije ljude. Pobijedio
sam na prvom takmičenju, iako me tada muzika nije pretjerano zanimala, već sam
smatrao da mi je fudbal na prvom mestu i družio sam se sa fudbalerima. Nakon
takmičenja Kornelije mi je rekao da je njegov otac direktor muzičkog festivala
u Subotici i pitao me da se takmičim sa njegovom pjesmom. Otišli smo
zajedno u studio kako bih probao pjesmu i nakon toga smo se prijavili na
festival. Sjećam se da su na istom takmičenju počinjali Josipa Lisac, Zlatko
Golubović, Seka Kojadinović i mnogi drugi. Te 1965. godine upoznao sam i
Vojkana Borisavljevića, tada mladog dirigenta, i odnio još jednu pobjedu. Poslije
trijumfa počeo sam da pišem muziku i 1967. godine nastala je moja prva pjesma
Lidija sa kojom sam se takmičio na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone.
Nakon toga učestvovao sam na brojnim festivalima u Zagrebu, Beogradu, Splitu, a
na mnogima sam osvajao prva mjesta i nagrade. Pisao sam pjesme i za druge, među
kojima su bili i Indeksi”, govorio je Kemal, koji je neke od najboljih
pesama stvorio u toku odsluženja vojnog roka 1969. i 1970. godine.
“Tada sam napisao mnogo pjesama, kao
što su Dušo moja, Jedne noći u decembru, Šta sam skrivio, Sinoć nisi bila tu…
Kada sam odslužio vojni rok, ponovo sam otišao na festival Vaš šlager sezone gdje
sam upoznao i Zdravka Čolića. Organizatori su mi predložili da njemu dam pjesmu koju sam inače bio namijenio Josipi Lisac.
Prihvatio sam i otišao na Ekonomski fakultet da ga pronađem. Sjedio je u jednoj
od učionica i odmah sam mu predložio da odemo kod mene i da proba da je otpjeva.
Odlično mu je legla, što je kasnije potvrdio i stručni žiri koji mu je dao
nagradu za interpretaciju, a osvojio je i treće mjesto po glasovima publike.
Kasnije sam nastavio saradnju s njim, napisao sam mu pesmu Gori vatra s kojom
je učestvovao na Evroviziji, čak smo kasnije Kornelije Kovač, Arsen Dedić i ja
radili mnoge Čoline ploče”, ponosno je isticao Kemal koji je među svojim
kolegama važio za pravog prijatelja i nesebičnog čovjeka.
Kada je izašao iz vojske oženio je svoju
ljubav iz školskih dana, Branku. Kemal je često isticao da mu je za mnoge pjesme
inspiracija bila upravo njegova voljena supruga sa kojom je živio više od
četrdeset godina u skladnoj zajednici. Od samog upoznavanja osvajao ju je
muzikom i šansonama koje je pjevao samo za nju dok su još kao tinejdžeri
provodili vrijeme na sarajevskom šetalištu.
“Branka i ja upoznali smo se na
sarajevskom korzou. Imala je samo sedamnaest, a ja dvije i po godine više. Od
trenutka kada smo se upoznali, znali smo da smo suđeni jedno drugom, a da nismo
pogriješili, potvrđuje to što smo i dan-danas zajedno. Vjenčali smo se 26. juna
1971, nedugo pošto sam izašao iz vojske. Već u februaru slijedeće godine rodila
nam se kćerka Adrijana, a dvije godine kasnije i sin Đani.”
Kemal je oduvijek isticao kako je porodičan
čovek koji izuzetno poštuje tradicionalne vrijednosti. Iako su mu supruga i djeca
uvijek bili na prvom mestu, patio je što u jednom periodu života nije mogao u
potpunosti da im se posveti.
“Kada sam dobio prvo dijete,
organizovao sam feštu u Hamam baru u Sarajevu. Pjevali su i svirali tamburaši,
bilo je veselo. Moji gosti bili su Gabi Novak i Arsen Dedić, koji me je pitao
kako će se zvati djevojčica. Odgovorio sam da će njeno ime biti Klaudija, kao
moja rođaka iz Italije, ali Arsen mi je rekao kako je mnogo bolje da joj damo
ime Adrijana jer je to prelijepo ime, a znači Jadranka i asocira na Jadransko
more. Prihvatio sam prijedlog i tako je Arsen bio kum mojoj kćerki. Inače, moja
Branka i ja vjenčali smo se mladi, a tada sam već imao velike turneje po
Jugoslaviji, ali i po Sovjetskom Savezu i često nisam bio kod kuće. Nekada su
mi turneje trajale i po dva mjeseca. Sjećam se da sam jednom svoju Adrijanu
ostavio kod kuće dok je puzala, a kada sam se vratio iz Rusije, u zagrljaj mi
je pritrčala djevojčica. Nisam je prepoznao”, iskren je bio Kemal.
Kemal Monteno je kao najtužniji period u
životu označavao april 1992. godine kada se raspala bivša Jugoslavija, jer je
često isticao da je obišao cijeli svijet, ali da nigdje nije vidio ljepšu
zemlju.
Uvijek se sa osmijehom prisjećao nastupa pred
predsjednikom SFRJ Josipom Brozom Titom. Iako ga nije upoznao, pjevao mu je
krajem 1970. godine u Bugojnu. Tito je bio u lovu, a njega i Davorina Popovića pozvali
su uvečer da predsjedniku otpjevaju nekoliko pjesama. Za Kemala nikada nisu
postojale granice između bivših republika osim što ih je nakon raspada
Jugoslavije prelazio sa pasošem. Te teške godine, pored tuge, donijele su mu i
zdravstveni problem jer mu je ustanovljen dijabetes.
“Nisam znao da imam šećer. Tokom rata
pili smo sve i svašta, a pošto mi se stalno vrtilo u glavi, mislio sam da je to
od pića. Tako je bilo sve dok nisam otišao u Ljubljanu gdje su mi ustanovili
dijabetes. Danas vodim računa o sebi, ali ne previše. Slušam svoj organizam i
pijem sve što mi se pije ili jede”, govorio je Kemal.
Poslednji svoj album Dunje i kolači, objavio
je 2004. godine.
“Nikada nisam bio popularan, i ne znam
šta to znači. Popularnost valjda proizilazi iz minulog rada, pjesama, sigurno
ne zbog mene jer nisam ni lijep ni mlad. Moje pjesme ljudi očigledno vole i to
je ključ uspjeha.
Kemal se 2014. godine morao podvrći
transplantaciji bubrega.
“Sad se super osjećam, prvo ću dobro
da se odmorim i naspavam, jer me umorilo stalno ležanje u bolničkom krevetu.
Nisam mogao da se krećem, samo korak-dva naprijed, korak nazad. Bilo mi je kao
da sam u Haagu”, ispričao je Monteno nakon operacije. Međutim, uslijed
pogoršanja zdravstvenog stanja, Monteno je hospitalizovan početkom godine, da bi
u drugoj polovini januara zauvijek zaklopio oči. Ipak, čovjek je živ sve dok
živi sjećanje na njega, a Kemal Monteno je ostavio toliko pjesama da će
zauvijek ostati u srcima onih koji su ga voljeli i slušali.
(The Bosnia Times)
