Najmlađe dijete koje je 8. oktobra izašlo pred federalnog imigracionog sudiju pod brojem 14 bilo je toliko maleno da su morali da je podignu na stolicu. Čim se radnica na njenom slučaju okrenula da ode, ispustila je jecaj koji je prerastao u tanušni jauk.
Djevojčica, Fernanda Žaklina Davila, ima dvije godine. Socijalna radnica iz utočišta koje je pozvano da se brine o njoj od kada je uzeta od bake na granici SAD i Meksika u julu, jedina je osoba koju poznaje.
“Koliko imaš godina”, pitala ju je sudija koja je dozvolila socijalnoj radnici da se vrati. “Govoriš španski?”
Prevodilac je ponovio pitanja na španskom. Fernanda je bila nijema. “Ona… ona klima glavom”, rekla je sudija. Ovog popodneva u New Yorku, sudija Randa Zagzug je saslušala gotovo 30 djece. Fernanda je bila dvadeset šesta.
Sa strožim imigracionim kontrolama u SAD, sve više djece je u pritvoru. Oko 13.000 djece koja su sama došla u SAD nalaze se u federalnim domovima od oktobra i njih je pet puta više nego u maju 2017.
Sve to znači da se sve više djece pojavljuje pred federalnim imigracionim sudijama na saslušanjima gdje će se odlučiti da li će biti deportovana, vraćena porodicama ili će dobiti azil. Ona često sjede sama, bez pratnje porodice a ponekad i bez advokata.
“Nekada smo imali posla samo sa tinejdžerima”, kaže advokatica Džodi Cejsemer dok vodi djecu na 14. sprat suda.
U čekaonici, njen kolega Migel Medrano je nekoliko minuta pokušavao da pripremi Fernandu za sud. Pitao ju je kako se zove, koliko ima godina, da li govori engleski ili španski. “Si?”, pokušao je. Bez odgovora. Ponovo je pokušao na engleskom. Nježno joj je rekao da će izaći pred sudiju. Bez reakcije.
U sudnici, sudija je pokušala da objasni proceduru svakom djetetu. Paskval ima šest godina i živi u prihvatilištu od kada su ga odvojili od oca na granici u maju. Jedanaestogodišnja Merilin se nada da će se pridružiti mami na Floridi. Ali pošto Trumpova administracija sada zahtijeva da rodbina koja želi da preuzme djecu iz pritvora podnese otiske prstiju i prođe druge provjere, to može da potraje tri do četiri mjeseca.
I to je slučaj sa mnogom drugom djecom: Došla sama. Došao sam. Trebalo bi da ode da živi sa majkom, ujakom, rođakom u Californiji, Michigenu, Georgiji.
Sudija je svako saslušanje završavala riječima ohrabrenja. “Sretno”. “Buena suerte”, preveo bi prevodilac.
Kada ih puste, djeca bivaju suočena sa težim testom. Pred drugim imigracionim sudom moraju da dokažu da ispunjavaju uslove za azil ili će ih deportovati.
Situacija je jednostavnija za Fernandu čija porodica u Hondurasu želi da im bude vraćena.
Fernandina baka po majci Nubija Arčanga povela je Fernandu sa sobom do američke granice. Arčanga se predala graničnoj patroli sa Fernandom ali trećeg jutra po dolasku, dijete je prebačeno u drugo prihvatilište.
“Odlučila sam da je povedem sa sobom kako bih joj obezbijedila bolju budućnost”, rekla je Arčanga između jecaja. “Željela sam da obezbijedim djevojčici bolji život.”
U Hondurasu, roditelji njenog oca su očajni. Pošto su pozvali besplatni broj američkih vlasti koji je objavljen na televiziji, uspjeli su da je lociraju.
“Samo želimo da nam se djevojčica vrati. Očajni smo”, rekao je njen djeda Hektor Enrike Lazo. “Ona je toliko slatka. Brinem se da će je dati na usvajanje. Mnogo patimo. Ne želim da nas zaboravi.”
U New Yorku nekoliko nedjelja kasnije sudija je odobrio zahtjev Fernandine porodice da im se vrati. “Objasnite to svom klijentu”, rekla je sudija.
Medrano se nasmiješio preko Fernande koja tokom saslušanja nije progovorila ni riječ. “Vaša visosti, potrudit ću se”, rekao je on.
Putnici leta American Airlinesa su se 25. oktobra razišli. Svi osim male djevojčice koju je porodica čekala u čekaonici. Prošla su tri mjeseca od kada je Fernanda odvedena u SAD.
Njena majka Alison Mičel Davila pokušavala je sa ostatkom porodice da se probije kroz lavirint američkog imigracionog sistema.
Konačno, više od sat vremena po slijetanju u San Pedro Sulu, imigracioni zvaničnik se pojavio sa djevojčicom u rukama. Majka se rasplakala. “Mi amor”, pozvala ju je, “ljubavi”.
Nije bilo osmijeha prepoznavanja – samo prazan pogled. Prije nego što je Fernandina majka uspjela da zagrli djevojčicu na aerodromu, imigracioni zvaničnici su je sa sedmoro druge djece koja su također bila odvojena od porodice na američkoj granici, uveli u ograđenu prostoriju. Prošlo je još 40 minuta prije nego što su se pojavili. Plačući, porodice su ih gledale kroz prozore, pokušavajući da ih privuku pažnju. Mahali su. Konačno, mnogo kasnije, Fernanda se nasmiješila.
“U početku je djelovala zbunjeno ali je kasnije željela da krene sa nama”, rekla je Alison Mičel Davila zvučeći kao da pokušava sebe da ubijedi.
(TBT, NYT)
