Piše: Ece Temelkuran, thebosniatimes.ba
Turski predsjednik je poznatiji po nemilosrdnoj političkoj represiji i desetinama novinara u zatvoru ili bez posla – nego po borbi za slobodu medija. Nedavno je, međutim, uputio najglasniju osudu šokantnog ubistva saudijskog disidenta, novinara Jamala Khashoggija.
Stravični detalji ovog slučaja pravi su poklon teoretičarima zavjere. Zašto je Khashoggi otišao u konzulat kad je znao za surovost saudijskih vladara? Da li mu je neko garantovao bezbjednost, pa ga izdao u posljednjem trenutku? Otkud snimci iz konzulata gdje se odigralo navodno ubistvo i komadanje tijela? Kako je zvanična turska štampa, poznata po ulozi glasnogovornika turske vlade, odjednom postala najpouzdaniji izvor globalnim medijskim mrežama?
Jedan aspekt prevazilazi neposredan događaj i pitanje ko je naručio ubistvo: novootkrivena uloga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana kao predanog zaštitnika novinara u kojoj odlučno nastupa s moralnih visina. Međutim, ni kritičari ni poklonici nisu iznenađeni ovom iznenadnom transformacijom. Isticanje nedoslijednosti Erdoğanovih javnih nastupa već je godinama popularna zabava na društvenim mrežama u Turskoj, koja opoziciji pruža priliku za malo gorkog smijeha. Čak ni globalnoj publici nije potrebno dublje poznavanje političkih prilika da prozre Erdoğanov nastup. Turski predsjednik ima nešto zajedničko sa ostalim desnim populistima.
Pogledajmo šta je rekao Donald Trump pošto su eksplozivne naprave poslane na adrese Baracka Obame, Hillary Clinton i CNN-a: „Želimo da se sve strane saberu u miru i harmoniji. Mi to možemo… Svi koji učestvuju u političkoj areni moraju prestati da tretiraju svoje političke protivnike kao moralno inferiorne“. Sjetimo se, Trump je nazivao Obamu osnivačem ISIS-a, Hillary Clinton varalicom, dok je CNN optuživao da širi „lažne vijesti“. Ovaj trapavi majstor neprijateljske političke retorike gromoglasno polaže svoje pravo na moralne visine, baš kao i Erdogan.
Saudijski prestolonasljednik Mohammad bin Salman, naizgled moralno zgađen zbog afere Khashoggi, pozvao je k sebi sina ubijenog novinara da mu izrazi saučešće. Tokom nastupa sljedećeg dana bio je sav potresen emocijama, kao i Erdogan, nazivajući ubistvo gnusnim zločinom za koji odgovorni moraju biti kažnjeni.
Zapanjenost Britanaca koji su glasali za ostanak u Evropskoj uniji, kad čuju kako im Nigel Farage dijeli lekcije o demokratiji, ne razlikuje se mnogo od naših reakcija u Turskoj kada nam predavanja drže oni koji su narušili demokratiju.
Više od godinu dana pratim globalni uspon desničarskog populizma i sada sam već prilično uvjerena da, uprkos nekim dramatičnim razlikama, postoje i tipični šabloni. Jedan je pravo koje populistički lideri polažu na moralno ponašanje, a koje je prilično teško poreći političkim sredstvima. Mada populisti svoj takozvani uspjeh često duguju samom činu ukidanja moralnog konsenzusa u društvu, za svoje pristalice oni igraju ulogu moralnog stuba. Ima više razloga za ovu drskost, ali glavni je da to rade naprosto zato što im se može.
Ne samo što hipnotišu svoje protivnike neumornim vulgarnostima i primjenom brutalne represije za suzbijanje otpora, već populistima polazi za rukom i da kritičare preusmjere na globalnu propast političkog morala. Na kraju, ko je taj bez moralne ljage ko može da baci kamen na populistu u neoliberalnom svijetu, u kom smo svi na neki način kompromitovani važećim moralom?
Šteta je što nam moralna strana uspona desničarskog populizma privuče pažnju tek pošto nas zaprepasti drskost tih lidera kad krenu da nam dijele pouke o odgovornim građanima. Prije ili kasnije morat ćemo da porazgovaramo o tome šta je zapravo moralno i da utvrdimo nov način političkog djelovanja koji od Machiavellija ne pravi Forresta Gumpa. Jer da je danas živ, Machiavelli bi ličio na Forresta Gumpa. Machiavellijeva maksima da „politika nema veze sa moralom“ savremenim besramnim prinčevima sigurno zvuči kao školski primjer desničarskog populizma.
(TBT, The Guardian)
