25.09. bit će četvrta godisnjica smrti (preseljena) drugog predsjednika SDA BiH, Sulejmana Tihića. A to je i 12 dana do Općih izbora u BiH kada treba odabrati put budućnosti. Dakle, bio je 13. godina, kao nasljednik Alije Izetbegovića, na čelu temeljne bošnjačke stranke u vremenima poslije rata i u prilici da se BiH ne nađe u situaciju u kojoj se sada nalazi.
U ovoj čudnoj i kontroliranoj izbornoj kampanji u odnosu na onoj koja je vladala na prethodnim izborima na svjetlo dana izlazi teško stanje i mučna slika promašenosti bošnjačke politike proteklom četverogodišnjem periodu. Potreban je novi korak da vlastitim stavovima naroda i građana i uvažavanjem drugog i drugačijeg, nastavimo hiljadugodišnju povijest bosanske državnosti, zajedno i ravnopravno na ovim strateškim prostorima gdje su se uvijek a i sada prepliču interesi svjetske politike i dodiruju civilizacije.
Sulejman Tihić je bio mudar izbor Alije Izetbegovića. Danas imate različita viđenja i procjene šta je značio taj izbor.
Aktuelno rukovdstvo najveće bošnjačke stranke i za različitih razloga ne afirmira sve što je tih 13 godina vođenje stranke značilo za BIH i bošnjački narod.
Tihić je bio miran i realan političar. U odnosu na današnje „vođe”, prošao je, kao logoraš, torture u šest logora i na „svojoj koži“ osjetio najtamnije strane ljudskog karaktera i djelovanja. I ono sto je bitno reći jeste da zato postoji puno argumenata. Jedan od tih je da mu to logoraško iskustvo nikad nije proizvelo mržnju prema bilo kome. A to potvrđuje već i poznatu tezu da je najveća pobjeda kada pobjedite samog sebe. O tome sam dugo razgovarao sa regionalnim liderima kao što su Boris Tadić, Tomislav Karamarko, Milo Džukanović. Dakle, cijenili su ga i poštovali i susjedi i građani i lideri u BiH iz reda i Hrvata i Srba i drugih.
Kada su smjenjeni Dragan Čović i Mirko Šarović sa funkcija članova Predsjedništva BiH i to odlukom Visokog predstavnika Tihić nije likovao, niti je govorio ružne riječi ni u najitimnijim razgovorima.
Na dženazi Sulejmana Tihića u Bosanski Šamac došao je i Milorad Dodik, kada mi je prišao i rekao da se došao oprostiti od čovjeka koga je cijenio bez obzira na sve druge razlike.
Taj dan zabranio je izvođenje muzike u svim javnim i ugostiteljskim objektima, što nije bio slučaj u drugim mjestima u BIH.
Tihić nije volio rat. Nećete naći nijednu izjavu u kontekstu u kome spominje rat kao sredstvo za opstanak BIH i način rješavanja odnosa među narodima. Dakle niko ga nije čuo da spominje tu riječ u bilo kojoj prilici. U jednom intimnom razgovoru mi je povjerio da, kada bi se sve kretalo ka budućem ratu, da on ne bi učestvovao u tome.
Bio je antifašista i po ubjeđenu i po djelovanju, čak i onda kada je glavni odbor SDA trebao da glasa o povjerenju na prijedlog pojedinih ekstremnih članova tog organa. U svom obračanju na toj sjednici još je jasnije i precizno istakao svoj antifašistički stav i dobio 91,5% podrške prisutnih članova rukovodstva SDA između dva kongresa.
Bio je i čovjek kompromisa i incijative za razliku od nejgovih nasljednika. Tada su se i čuli zluradi komentari na tu temu. Vrlo često je pitao za neki prijedlog koji je osporovan „a šta je alternativa tome“.
Rušenje aprilskog paketa 2006.godine je bilo i rušenje budućnosti BIH. Tihić je bio sjajan i vješt pregovarač, ali su tada pobjedile konzervativne (ekstremne) strukture unutar islamske zajednice SDA. Neka se jave oni bošnjački intelektualci koji su se nadmetali tome da opravdaju čin rušenja tog sporazuma. Pri tome, kako bi to govorio Tihić, nisu ponudili realnu alternativu. Prudski i drugi sporazumi su kako je često govorio Tihić samo pokušaj spašavanja Aprilskog paketa i nikada nisu mogli dosegnuti nivo njegovog sadržaja. To je jednostavno vrijeme u kome smo mogli postići realan, za sva tri naroda i građane prihvatljiv kompromis za budućnost. Tihić je bio vrlo jasan i precizan u svom opredjeljenju za euroatlanske intergracije. Zbog toga je na zapadu bio vrlo cijenjen. Možda je ovo prilika da se otkrije jedna istina da Tihiću nije bio otvoren, već zatvoren put ka islamskom svijetu i te su veze i danas ostale unutar porodice Izetbegović i vrlo uskog kruga islamske zajednice na čelu sa Hasanom Čengićem.
Kao legalista i demokrata nikad krupne odluke nije donosio van institucija države. Tražio je da to rade izabrani političari na mjestima gdje su imali ustavnu zakonsku odgovornost i ovlaštenja. Uistinu je znao kako se pravi pravna demokratska država. Još nešto valja istaći; čim je došao na funkciju predsjenika SDA uveo je princip da niko kome je potvrđena optužnica ne može vršiti funkciju u SDA. Tako je 2003. godine smjenjen tadašnji podpredsjednik stranke Edhem Bičakčić, a na njegovo mjesto na konvenciji stranke SDA izabran je Bakir Izetbegović. Ta činjenica i taj podatak vrlo se teško može naći u zvaničnim dokumntima stranke i biografijima pojedinaca. Usput rečeno Bakir je 2013. godine izabran za zamjenika predsjenika Stranke, opet na konvenciji, da bi tek 2015. godine bio konačno izabran na Kongresu. Naravno 2013. godine 2. februara nakon konvencije stranke pismeno sam istupio iz članstva iz SDA.
To je bio ideološki raskid. Današnje stanje stranke i države BiH to potvrdjuje.
Stoga je vrlo važno sjetiti se tog vremena i njegovog lidera
Možda nije suvišno napomenuti da je Sulejman Tihić drugu polovicu svog mandata na državnim i partijskim dužnostima vodio i tešku bitku sa opakom bolešću koju je nažalost i izgubio. Da li je trebao umrijeti 25.09. 2014. godine ili možda godinu ili dvije poslije samo sami Bog zna.
Ostao sam mu odan prijatelj njemu i politici koju je vodio. Jer Mane je živio sa velikom fizičkom mahanom, a umro je bez velike političke mahane!
(TBT, Autor Mirsad Kebo)