NACIONAL
Sa autobuske stanice u Novom Pazaru prošle
subote je put Njemačke, Luksemburga, Belgije, Holandije i Švedske otputovalo 10
autobusa, a u nedjelju još pet. Neke nevladine organizacije izračunale su da
svake subote iz Sandžaka u Evropu ode između 500 i 1.000 ljudi. Odlaze mlađi i
stariji, sa sela i iz gradova, školovani i neškolovani.
FOTO: (Agencije)
Sa autobuske stanice u Novom Pazaru prošle
subote je put Njemačke, Luksemburga, Belgije, Holandije i Švedske otputovalo 10
autobusa, a u nedjelju još pet. Neke nevladine organizacije izračunale su da
svake subote iz Sandžaka u Evropu ode između 500 i 1.000 ljudi. Odlaze mlađi i
stariji, sa sela i iz gradova, školovani i neškolovani.
U cijelom Sandžaku ekonomska situacija je
katastrofalna. Samo u Novom Pazaru posao čeka 25.000 ljudi ili svaki četvrti
žitelj, slično je i u Tutinu, Sjenici, Priboju, Prijepolju, Rožajama…. Mnoge
porodice su na ivici egzistencije i spas traže negdje u Evropi.
– Samo preko nas tokom ove godine otišlo je
oko 1.000 Sandžaklija, većina se snašla i zaposlila, neko privremeno, a neko za
stalno. Neki su “na čekanju” kod komšija, prijatelja i rođaka, samo rijetki su se
vratili – priča Kadrija Mehmedović iz udruženja Reintegracija, koje
Sandžaklijama pomaže da lakše odu u Evropu i tamo ostanu.
Ovdje posla i perspektive nema, ljudi idu
tamo gdje posla ima.
– Naš cilj je da pomognemo onima koji su
odlučili da bolji život pronađu u Njemačkoj ili nekoj drugoj evropskoj zemlji,
da ih na neki način pripremimo (svi prolaze kurs njemačkog jezika), a u nekim
slučajevima, kad se radi o ponudi konkretnih poslova, pošaljemo direktno na
radno mjesto. Niko više ne ide na slijepo i ne traži azil. Postoji mnogo načina
da se ode legalno i pošteno zaradi, a možda dobije i stalni posao – naglašava
Mehmedović.
Sandžaklije su solidarni i rodbinski vezani,
pomažu jedni drugima.
– Otišao sam prije godinu dana na
studentsku praksu u Frankfurt, na građevini sam upoznao neke Tutince koji su mi
omogućili da ovog ljeta legalno boravim i radim u Njemačkoj šest mjeseci. Ako se
pokažem, možda ću i ostati, možda se ove jeseni neću ni vraćati da nastavim
školovanje jer u Novom Pazaru, čak i ako završim Građevinski fakultet (sada sam
na trećoj godini), nikada neću dobiti posao, niti ću doći do novca da pokrenem
neki svoj biznis – priča nam, dok se sprema da uđe u autobus “Pejić-tursa” i
otputuje u Njemačku, student Fehim Kurtanović.
– Naši političari tobož žale što odlazimo,
a ništa ne čine da ostanemo. Ubjeđenja sam i da žele da nas što više ode jer
svako nekog ostavlja ovdje i slat će mu novac. Da nije tih para, a mjesečno
pristigne više od milion eura, Novi Pazar bi bio grad gladnih i već bi izbila
neka pobuna – komentariše na stanici mlada slikarka, koja odlazi Švedsku s
namjerom da tamo i ostane.
Ona osam godina traži posao. Godinu dana je
učila švedski i nada se da će u Malmeu moći da podučava djecu slikanju.
Da li će se vratiti?
– Neće. Žao mi je što djeca odlaze, ali u
Njemačkoj je mnogo bolje. Možda ću se poželjeti unuka, ali sam i sretna što su
dvojica mojih sinova uspjela da se izbore za stalni posao i boravak u okolini
Berlina. Treći sin je ostao na Pešteru, gaji ovce, ali od toga nema hljeba. I
on razmišlja da sve rasproda i ode kod braće. Ako i on krene, idem i ja, čuvat ću
im djecu i kuhati ručak, pola Peštera je tako otišlo – priča Remzija Mašović iz
okoline Sjenice.
Zbog odlazaka u inostranstvo mnoga sela na
Pešteru su prepolovljena, nekoliko ulica u novopazarskom naselju Selakovac
potpuno je ispražnjeno, a broj đaka u lokalnoj školi je prepolovljen.
Opustio sjever Crne Gore
Za razliku od Novopazaraca, Tutinaca i
Sjeničaka, koji se trude da u Njemačku odu legalo, žitelji Rožaja, Bijelog
Polja, Plava i drugih mjesta u crnogorskom dijelu Sandžaka pokušavaju da se kao
azilanti domognu boravišnih papira i novčane pomoći.
Od Nove godine, sa sjevera Crne Gore u
Njemačku je otišlo nekoliko hiljada građana, mahom Bošnjaka. Neki su se
vratili, a većina je još na čekanju.
Ambasadorka Nemačke u Podgorici Gudrin
Štajnaker tvrdi da će svi biti vraćeni, milom ili silom. Međutim, neki njemački
gradovi, poput Goslera i Bravunšvajga, suočeni s iseljavanjem, obećavaju
Rožajcima, Bijelopoljcima i Plavljanima da će ih zadržati.
(The Bosnia Times, Vesti)
