Prije petnaest godina Šiva Lal Rana je prešao 32 kilometra do Očne klinike u Geti kako bi zatražio od ljekara da mu počupaju sve trepavice.
Zbog trahome, bakterijske infekcije, kapci su mu otekli i uvrnuli se unutra. Sa svakim treptajem, trepavice su mu grebale rožnjače.
“Grebanje mi je toliko smetalo da sam jedva uspijevao da izađem na sunce da orem”, kaže. “Stalno sam trljao oči.”
Još gore, bojao se da će ga zadesiti sudbina drugih sa infekcijom – da će zbog velikog broja malih ogrebotina oslijepiti.
Umjesto toga, lekari su izveli za to vrijeme novu operaciju. Otvorili su mu kapke, odvili ih na spoljnu stranu i izbacili trepavice napolje. A potom su mu dali antibiotike za infekciju.
“Vid mi je sada mnogo bolji”, kaže Rana koji misli da ima oko 65 godina. “Prepoznajem ljude. Mogu raditi.”
Njegov lični trijumf prati i trijumf zemlje. U maju, Svjetska zdravstvena organizacija je saopćila da je Nepal eliminirao trahomu kao problem javnog zdravlja i da je šesta zemlja kojoj je to pošlo za rukom. U junu, Gana je postala sedma.
Tiho, u sjenama borbe protiv poznatijih bolesti poput ebole, AIDS-a i malarije, 20-godišnja borba protiv trahome bilježi impresivne pobjede.
Taj uspjeh, kažu stručnjaci, pokazuje mudrost zagovaranja i sprovođenja osnovnih praksi javnog zdravlja umjesto čekanja na čudotvorni lijek ili vakcinu. Ti uspjesi su i svjedočanstvo velikodušnosti Amerikanaca koja nije propagirana. Mnogo se duguje donacijama Pfizera, američkog proizvođača lijekova, američkim fondacijama i poreskim obveznicima.
Trahoma je glavna infekcija koja izaziva sljepilo. (Katarakta također osljepljuje ljude ali nije zarazna.) Oko 190 miliona ljudi u 41 zemlji je ugroženo, procjenjuje SZO.
Oko 1,2 miliona ljudi je zbog nje oslijepilo a dva puta toliko je djelimično izgubilo vid. Oko sedam miliona ima kapke uvrnute unutra i potrebna im je 20-minutna operacija kakvu je imao Rana, dok 21 milion ima inficirane kapke koji mogu da se zaliječe bez operacije.
Globalna kampanja protiv trahome počela je prije 20 godina. Od tada, Kambodža, Laos, Meksiko, Maroko i Oman su eliminirali infekciju kao problem javnog zdravlja, uz Ganu i Nepal.
Kina, Gambija, Iran, Irak i Mjanmar tvrde da su uspjeli, ali nisu zatražili potvrdu SZO. Većina bogatih zemalja je bolest još ranije eliminirala, ali je trahoma bila svjetska pošast do pred kraj prošlog vijeka.
“Eliminacija kao problema javnog zdravlja” nije isto što i iskorjenjivanje bakterije, što je, kažu stručnjaci, nemoguće. To znači da manje od pet procenata djece u svijetu ima bilo kakve simptome, a manje od jednog na hiljadu odraslih gubi vid zbog izgrebanih očnih jabučica.
Nepal i dalje svake godine uveze nove slučajeve trahome iz obližnje Indije: mnogi Nepalci odlaze tamo da bi radili kao sezonski radnici.
Bakterija Chlamydia trachomatis može da se prenosi sa osobe na osobu na primjer korištenjem istog peškira. Ali u ruralnim oblastima uglavnom je prenose muhe koje jedu iscjedak iz oka i nosa a potom u ljudskom izmetu polažu svoja jaja.
Žrtve se često zaraze kao mali, ali je za trajno oštećenje oka potrebno da prođe više decenija i obično se dešava kod starijih od 30. Da bi se raskinuo lanac, SZO preporučuje strategiju u četiri tačke: operacija za uznapredovale slučajeve, godišnje doze antibiotika za one koji žive u pogođenim oblastima, edukaciju majki da često umivaju djecu i upotrebu čučavaca da bi se smanjila populacija muha.
U mnogim siromašnim zemljama, glasine, protivljenje vračeva i navika štete naporima da se iskorijeni trahoma.
U Tanzaniji, oko 20 procenata pacijenata kojima je operacija potrebna odbijaju je zbog upornih glasina da oporavak traje šest mjeseci. U stvarnosti, zavoji se skidaju poslije 24 časa.
U Kaluvapuru, selu sjeverno od Gete, Bilando Rana (63), koja nije u srodstvu sa gorepomenutim Ranom, prije pet godina otišla je na operaciju izvrtanja kapaka u jednom “očnom kampu” koji je bolnica postavila u lokalnoj školi.
“Tri mjeseca nisam mogla raditi u polju niti kuhati djeci od bolova”, kaže ona. “Znala sam da je to nešto što naš vrač ne može popraviti.”
Umjesto da se bori protiv vračeva, program im nudi mogućnost da se obuče da prepoznaju znake trahome u nadi da će oni slati ljude do kampova ili klinika.
Nepalci su prihvatili klozete, što je veliko dostignuće budući da stanovništvo ruralnih oblasti robuje navikama.
Rana kaže da je njena porodica podigla klozet nakon što su lokalni zvaničnici ohrabrili seljane da to urade.
Na pitanje da li joj je bilo teško da se sa polja prebaci na klozet, Rana kaže da je on “dovoljno udoban”.
“Također”, dodala je, “trebalo je da se dosta pješači, a ja starim.”
(TBT, NYT)
