Piše: George Packer, thebosniatimes.ba
Thomas E. Watson, populista iz Georgije sa dugom demagoškom karijerom u američkoj politici, pisao je 1910: “Preplavila nas je pogan kreacije. Naši najveći gradovi su više strani nego američki. Pregazile su nas opasne i iskvarene horde iz Starog svijeta. Poroci i zločini koje su donijeli sa sobom kužni su i zastrašujući. Šta je te Gote i Vandale izbacilo na naše obale? Krivi su fabrikanti: željeli su jeftinu radnu snagu i nisu marili za štetu koju svojim bezdušnim postupcima nanose našoj budućnosti.”
Meta Watsonovog žučnog napada bili su Italijani, Poljaci, Jevreji i drugi evropski imigranti koji su tada stizali u SAD. Sto godina kasnije, ovog ljeta populističkog 2015, neki njihovi praunuci pozdravljaju Donalda Trumpa dok on upadljivo sličnim rečima ocrnjuje novu generaciju imigranata.
Američki populizam ima složenu istoriju, ali Watson je dobar primer njenih paradoksa. Karijeru je završio kao senator koji bele protestante okreće protiv Afroamerikanaca, katolika i Jevreja, iako je na početku karijere 90-ih godina 19. veka kao vođa Narodne partije podsticao siromašne bele i crne ljude da se ujedine i svrgnu ekonomski poredak zasnovan na “moći novca”. Na kraju je bio sličan Donaldu Trumpu, ali je na početku bio bliži Bernieju Sandersu, koji bi se složio sa njegovom netrpeljivošću prema 1% najbogatijih. Neke Watsonove rane ideje su prihvaćene, na primjer besplatno dostavljanje pošte u ruralnim krajevima.
Takva je varljiva priroda populizma: on može da podstakne reformu ili reakciju, idealizam ili svaljivanje krivice za nedaće na manjinske grupe. On cvjeta u periodima kao što je Watsonov i naš, kada veliki broj ljudi koji sebe doživljavaju kao kičmu Amerike (“proizvođače” u Watsonovo doba, “srednju klasu” danas) osjeća da je igra namještena protiv njih. To nisu “prezreni na svijetu” – Sanders privlači obrazovano gradsko stanovništvo, a Trump poslovne ljude iz manjih gradova. Svi oni imaju osjećaj da im je narušeno pravo vlasništva i vjeruju u viziju starije bolje Amerike koja je sada ugrožena.
Populizam je više javno ponašanje i retorika nego ideologija i skup stavova. On govori o borbi dobra protiv zla i zahtijeva proste odgovore na teška pitanja. (Trump: “Ekonomija? Sredit ćemo to. Zdravstvena zaštita? I to ćemo srediti.”) On ne trpi nagodbe i kompromise od kojih se sastoji demokratija. (I Sanders se u svojoj kampanji rijetko hvali uspjesima koje je kod obe partije postigao kao predsjednik Senatskog komiteta za poslove veterana.) Populizam je sklon teorijama zavjere i apokalipsi – uvjerenju da je zemlja pred uništenjem za koje je kriva neka grupa zlotvora (Meksikanci, milijarderi, Jevreji, političari).
Ali populizam prije svega želi da progovori autentičnim glasom naroda. Sandersovi i Trumpovi sljedbenici hvale njihovu spremnost da artikuliraju ono što obični ljudi osjećaju, a političari se boje da kažu: “Ne slažem se u svemu sa Berniejem, ali vjerujem u njegove vrijednosti i znam da nas ne laže”, izjavio je za ABC News Sandersov pristalica Liam Dewey. Sandersova sklonost da beskrajno raspreda priču, kao govornik na Konferenciji socijalističkih trudbenika iz 1986 – dok nastupa pred 27.000 hiljada ljudi – samo potvrđuje utisak o njegovoj iskrenosti. U njega vjeruju duboko razočarani ljudi. Trump svoje obožavaoce plijeni sirovom i neuvijenom retorikom.
Kao istovremeni fenomeni, Trump i Sanders dijele površne sličnosti. Nijedan nije bio član partije – njihov autoritet potiče iz direktne veze sa pristalicama, oslobođene svih institucionalnih primjesa. Obojica agituju protiv spoljnotrgovinskih sporazuma, osuđuju nezaposlenost baratajući neprovjerenim podacima i gaje prijezir prema političkoj klasi i prljavom novcu koji je održava na vlasti. Trump je tako optužio investicione menadžere (omiljenu metu ljevice) da pomoću rupa u zakonu izbjegavaju porez na proviziju: “Ti momci iz hedge-fondova rade šta hoće”, izjavio je za CBS News. “Premještaju papire i čekaju da im se posreći.”
Ali između Sandersa i Trumpa postoji velika razlika, dublja od razlike između njihovih ličnih stilova i položaja na političkoj sceni. Sanders, koji je veći dio svoje karijere bio autsajder među insajderima, svim srcem vjeruje u politiku. On političku arenu vidi kao borbu suprotstavljenih klasa (zaista mrzi bogataše, izgleda više i od Elizabeth Warren), ali vjeruje da se njihovi sukobi mogu rješavati putem izbora i zakona. Ono što Sanders naziva političkom revolucijom bliže je zalaganju za dalekosežne, ali prihvatljive reforme. On predlaže oporezivanje finansijskih transakcija i raspuštanje najvećih banaka, ali ne zahtijeva nacionalizaciju bankarstva. Njegovi stavovi izazivaju zgražanje Wall Streeta, ali oni ostaju u okvirima racionalnog.
Trump (kakva god da su mu stvarna uvjerenja) igra na kartu antipolitike. Od Georga Wallacea do Rossa Perota, antipolitika je konstanta u novijoj američkoj historiji. Međusobno različiti kandidati kao što su Jimmy Carter, Ronald Reagan i Barack Obama, dobijali su na izborima odbacujući omraženi posao političara, ili su se ponašali kao da su iznad njega. Trump ovaj pristup podiže na nivo ekstremne demagogije. U rječniku njegove kampanje ne postoji riječ prljavija od reči “političar”. On u publici stvara prijezir prema samoj ideji rješavanja problema političkim sredstvima. Kina, Islamska država, imigranti, nezaposlenost, Wall Street: samo njega pustite da se time pozabavi – izgradit će zid, deportirat će 11 miliona ljudi, prepravit će 14. amandman, otvorit će radna mjesta, pobit će teroriste. On može riješiti sve probleme; on je lider koji pukom snagom svoje ličnosti može da preokrene propadanje zemlje u njen procvat. Tokom svog govora u Mobilu u Alabami, napravio je pauzu da bi se zapitao da li nam je potrebna predstavnička vlada. Upitao je gomilu od tridesetak hiljada ljudi: “Šta će nam izbori? To nam uopćće nije potrebno”. Onda je suzio oči i isturio donju usnu, kao pravi komedijaš koji izigrava nasilnika.
Nema mnogo primjera populističkih nasilnika u američkoj historiji (pada mi na pamet Huey Long). Naša privrženost demokratiji, ako ne i njenim institucijama i profesionalcima, suviše je jaka da bi to moglo da prođe. Mnogi populisti ne pobjeđuju na izborima, ali proširuju parametre diskursa i često ostvaruju važne reforme (sjetimo se Roberta M. la Foleta starijeg). Iako rijetko budu izabrani za predsjednike, populisti – kao mladi i stari Tom Watson – čiste ili zagađuju naš politički prostor.
(TBT, The New Yorker)