Piše: Carlos Joly, thebosniatimes.ba
Novac je važan. Njegovom raspodjelom iz državnog budžeta odlučuje se o tome ko će dobiti zdravstvenu zaštitu, ko će se moći školovati, ko će primati pomoć za nezaposlene, koje djelatnosti i kompanije će biti podržane i da li će zemlja ići u rat. Stavke u državnom budžetu pokazuju moralna uvjerenja društva, kako se njime upravlja i ko ima stvarnu moć. Kao što kaže pjesma, novac pokreće svijet. Moralna i politička filozofija dugo su uvažavale ekonomske teorije. Po Locku, rad (obrađivanje zemlje) pretvara zajedničko zemljište u privatno. Bentham se zalagao za veću jednakost u društvenoj raspodjeli. Marksov ogled Moć novca je i remek-djelo moralne filozofije. Ali ova povezanost i plodno ukrštanje ideja uglavnom su odsutni iz savremenog mišljenja o svijetu. Moralna filozofija i finansijska teorija danas ignoriraju jedna drugu.
Vjerujem da je svima jasno da finansijski kapitalizam vlada svijetom, pa na to neću trošiti riječi. Ali obično previđamo do koje mjere je finansijski kapitalizam uspio protjera etiku iz novčanih pitanja. Investitorima je naravno važan novac, a ne etika. Monetarne institucije koje investiraju u javnu štednju (kao što su penzioni ili fondovi osiguranja) i njihovi menadžeri i regulatori obično smatraju da tržišta – uključujući i finansijska – sve znaju najbolje, pri čemu se to „najbolje“ poistovećuje sa zahtjevima potrošača. A te zahtjeve formiraju i njima manipuliraju mediji i biznis na način koji odgovara biznisu i njegovim profitima.
Umjesto da poštuju moralne vrijednosti, kreatori politika i investitori jedinim mjerilom odlučivanja smatraju potrebe koje stvara ponuda proizvoda. Potrošačke i preferencije finansijskih menadžera smatraju se ipso facto ispravnima, čime se isključuje moralni sud. Taj stav je prevladao i u političkoj areni onoga što je nekada bila demokratska praksa. Propaganda zasnovana na psihografskom iskopavanju podataka upravlja izbornim ponašanjem potrošača, kao što marketing proizvoda utiče na njihovu kupovinu. Smatra se da rezultati govore sami za sebe i da nije potrebno nikakvo dalje ispitivanje. O onome što je važno odlučuje ono što se ljudima sviđa. Postali smo društvo emotikona u kome se računa samo nereflektovano pasivno sviđanje. U svijetu investicija to se izražava trijumfom pasivnog investiranja kojim upravlja kompjuter.
Nekoliko struja mišljenja udružile su se da naš svijet učine amoralnim. Budući da je moje sviđanje jednako vrijedno tvojem, a sviđanje je mjerilo vrijednosti, moralni relativizam odnosi pobjedu. Drugim riječima, ako je moralna istina subjektivna, lična, moje moralne preferencije su jednako vrijedne kao i tvoje pa možemo raskrstiti sa moralom. Time se opravdava dogma biznisa u upravljanju novcem – budući da je ono što donosi novac odraz onoga što se ljudima sviđa, što oni preferiraju, biraju da kupe, to je onda jedini valjani temelj investitorskih odluka. Bilo da ljudi odaberu limuzinu koja troši mnogo goriva ili štedljivi električni automobil, i jedno i drugo je podjednako u redu. Najveći državni fond na svijetu, Norveški državni penzioni fond (NGPF-G), u Norveškoj poznat kao Petroleumsfondet, uglavnom prihvata to stanovište jer smatra da kriterijumi odgovornog investiranja (environmental, social and governance – ESG) trebaju biti podređeni biznisu i da doprinose ostvarivanju najvećeg mogućeg profita (jedini izuzetak su kompanije koje su teško prekršile ljudska prava ili ekološke propise, pri čemu NGPF-G ne uvažava Ciljeve održivog razvoja Ujedinjenih nacija ni principe zelene ekonomije). Lakmus test je da li je odgovorno investiranje jednako „efikasno“ u pravljenju novca kao i ne-odgovorno. Čak ni prosvećeni investitori kao što je Jeremy Grantham ne bave se ovim etičkim pitanjem. Kada je branio odustajanje od fosilnih goriva, on je rekao: „Etički argumenti za dezinvestiranje su prosto nepotrebni. Oni su čist bonus.“
Uzmimo dva primjera. Prvi su klimatske promjene. Kada bi rudnici uglja i energija dobijena iz uglja bili profitabilni (a sa subvencijama oni to mogu biti), da li bi to bile odgovorne investicije? Da li profitabilnost nadvladava moralni imperativ da se smanji emisija štetnih gasova? Želimo izbeći klimatske promjene zbog njihovog katastrofalnog uticaja na čovječanstvo i prirodu, a ne samo zato što prelaskom na zeleniju ekonomiju pravimo novac. Odgovorno investiranje ne može se primenjivati samo na slučajeve u kojima se profitabilnost podudara s našim moralnim vrijednostima, već ono treba počivati na minimalnom moralnom konsenzusu jednog društva.
Drugi primjer su ključne korporativne odluke poput odluka o raspodjeli dividendi i uzimanju zajmova. Često se previđa činjenica da odluka upravnog odbora kompanije o tome koliki dio iz profita će se izdvojiti za dividende nužno povlači moralna razmatranja: koliko treba da dobiju radnici, a koliko dioničari, da li prioritet kratkoročno treba dati sadašnjim dioničarima ili dugoročno razvoju kompanije, u kojoj mjeri pozajmljivanje i smanjivanje troškova ugrožavaju budućnost kompanije dok privatnim menadžerima akcijskog kapitala donose maksimalni profit. Način ostvarivanja profita i moralne vrijednosti neizbježno su povezani.
Mnogi institucionalni investitori iskreno su na strani zauzdavanja klimatskih promjena i osiguravanja održivosti, ali ih u tome ometa pogrešno stanovište da njihove odluke treba da su u skladu sa ostvarivanjem profita. Pokret za odgovorno investiranje (vidi Principe odgovornog investiranja, koje su potvrdile i podržale Ujedinjene nacije, a čiji potpisnici upravljaju imovinom vrijednom 80 biliona dolara) samo se zavarava – bez moralne provjere nema odgovornog investiranja.
Tome treba dodati srodnu grešku: brkanje efikasnog i ispravnog. U modernoj teoriji portfolia, cijena akcija ili obveznica u svakom datom trenutku nije samo „efikasna“ već i pravična cijena, jer se pretpostavlja da ona odražava sve informacije dostupne učesnicima na tržištu, za koje se opet pretpostavlja da postupaju racionalno u pokušajima da uvećaju svoj profit. Ta teorija naprosto samu sebe verificiraju utoliko što je teret formiranja cijena na tržištu sada pasivan, jer portfolio samo reprodukuje vrijednosti sugerirane tržišnim indeksima. Institucionalni portfolio se neprestano prilagođava u pokušaju da prati tržišne indekse i time garantiraju neizbježnost iracionalnog formiranja cijena u obliku naizmjeničnog duvanja i pucanja balona. Primjena moderne teorije portfolia vodi u apsurd: ona je neuspješna po sopstvenim mjerilima.
Problem otežava i to što etičko istraživanje upravljanja novcem uglavnom izostaje. Filozofija je digla ruke od novca i ekonomije, uz nekoliko časnih izuzetaka kao što su Michael Sandel (Harvard) i Thomas Pogge (Yale), koji se bave novcem i tržištima, ekonomskom pravdom i siromaštvom. Odrednicu „filozofija novca“ nećete naći u Stenfordskoj enciklopediji filozofije ili na Wikipediji. Postoje filozofija biologije, religije, obrazovanja, historije, filma, jezika, neurofilozofija, feministička filozofija i tako dalje. Ali uprkos očiglednim ontološkim pitanjima i moralnim dilemama koje prate savremene finansije, jedina referenca na filozofiju novca je rad Georga Simmela na prelazu iz 19. u 20. stoljeća.
Ukratko, ovo je dvostruki apel: odgovornim investitorima da se oslobode straha od pravdanja svojih plemenitijih nagona moralnim razlozima; i filozofima da se okrenu moralnim pitanjima ugrađenim u temelje naše ekonomije novca.
/Autor je saradnik Instituta za održivo liderstvo na Cambridgeu; bio je portfolio menadžer i aktivan je kao investitor; studirao je filozofiju na Harvardu sa Rawlsom, Quineom, Putnamom…/
(TBT, Social Europe)