Piše: Božidar Andrejić, thebosniatimes.ba
Najnoviji (da li jedan, ili su bila dva) „antiustavni“ i (melo)dramatični verbalni eksces novopazarskog bošnjačkog lidera Sulejmana Ugljanina, u trenutnoj produženoj političkoj sezoni, na dužnosti samo predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća doživio je manjkavu javnu slavu.
Na prvi pogled, namjestio se kao idealna meta za omiljeni srpski politički sport – odstrel protivnika žestokom verbalnom vatrom bez razmišljanja o posljedicama po teško ranjenu i uz to mentalno sluđenu javnost. Međutim, iako je i pucača i razumnih kritičara bilo, iz nekog razloga kanonade i rafali su izostali, a pogoci su išli po periferijskim krugovima mete.
Neke od reakcija sugerisale su da sve to i nije „iz nekog“, već iz (o)smišljenog, Njegovog (zna se ko se ovde piše velikim slovom!) razloga. Ali čak i da je tako, jedna je izjava glavnog sudije u ovom političkom „sportu pucačina“, ipak bila najbliže pogotku u centar.
Naime, predsjednik Vučić je brzo zauzeo stav i on je tog dana glasio: „Moj odgovor Ugljaninu je: Nema Suljo fotelje za tebe, džabe ti sve bilo“.
Pitanje u kakav će se to pretvoriti stav već za koji dan također nije nevažno, ali ta ocjena da je sve „aspiracija za fotelju“ mora svakome razumnom da upali lampicu da i u ovom slučaju mora da se razmišlja i to prije svega – o klijentelizmu.
Za Bošnjake Vučić nije predsjednik
Ta pojava, da je suština politike „vraćanje usluge“ za pruženu uslugu i lojalnost već duže je dobra potpora svakoj vlasti. A aktuelna srpska ne samo da na nju nije nimalo imuna, već je razvija – do besmisla ovih dana izraženog i hedlajn-šifrom „čitač vodomjera postao pomoćnik ministra“.
I, iz tog ugla, na drugi pogled gledano, uočit će se mnogo toga što ukazuje dugoročno na degeneraciju srpskog društva. Pritom su raspirivanje međunacionalnih netrpeljivosti, pozivi na narušavanje ustavnog poretka samo omiljeni alati političke neodgovornosti. Upotrijebljeni i ovom prilikom! I već tretirani gotovo kao uobičajeni, tj. uzgredni.
Mora li da se podsjeti – Sulejman Ugljanin je onomad, dva dana nakon što je „dražio Beograd“ pozivom da u Novi Pazar dođe Bedžet Pacoli, ministar spoljni u Vladi Kosova koju zvanična Srbija veoma šaroliko priznaje, ali uglavnom ne priznaje, izjavio da on, pak, beogradske vlasti ne priznaje. Zapravo da „za Bošnjake u Sandžaku Aleksandar Vučić nije predsjednik, Ana Brnabić nije premijer, niti su Ivica Dačić i Aleksandar Vulin ministri“.
Dodao je Ugljanin inateći se zbog osujećenja dolaska Pacolija i riječi paktiranja sa najnovijim „albanstvom“ i porastom sopstvenih simpatija za njega i da Vučić, Brnabić i ostali iz vlasti „zastupaju ostatak Srbije, do granice sa Kosovom, i njihova ovlaštenja su do tu“. I još da su to „privremeni organi Srbije, kao što je BNV privremeni organ bošnjačke nacionalne samouprave dok se ne riješi status Sandžaka i status Bošnjaka“.
I ne nebitna napomena: već dva dana potom u intervjuu Radio Sarajevu, donekle je smekšao…
Nepriznavanje legalno izabranih vlasti (u kojima je, ipak su podsjetili gotovo svi Ugljaninovi kritičari, i sam učestvovao) poziv je na narušavanje ustavnog poretka. Međutim, osim „ne dam fotelju“, malo se ko toga dosjetio i dotakao. Oštrina, visok tonalitet i nebuloznost (ovo treće je kod njega primjetno i kad ne „crta granice“, već i kad priča o razvoju ruralnih i planinskih područja) Ugljaninovih riječi prevashodno su protumačeni kao pojačanje retorike pred očekivane izbore za nacionalne savjete ove jeseni. (E, ako je pred izbore, može da se kaže štogod i demantuje kakogod!)
Čak su, iako prožete najnovijim „srpskim diplomatskim duhovitostima“, reakcije na poziv Pacoliju bile određenije, nego na riječi o nepriznavanju državne vlasti. „Dobar“ tužan primjer su bili i odgovori iz vladajuće koalicije na traženje opozicije i dijelova društva da se osudi neljudska i nekromantska izjava radikal(s)ke, potpredsjednice Skupštine Vjerice Radete povodom smrti osnivačice „Majki Srebrenice“. A što vi niste to tražili i za Ugljanina, glasi taj politički utuk.
Otrovne gljive ‘predizborne retorike’
Mogla bi se do u beskraj nabrajati argumentacija o tome šta je sve propušteno, ili još bolje, čega je sve nedostajalo u političkom i javnim „osvrtanjima“ na najnoviji slučaj ovog bošnjačkog lidera. Ali, neke konstante koje se pojavljuju u ovom, kao i u drugim sličnim slučajevima bi trebalo više da zabrinjavaju, ali nažalost sve više se čini da, naprotiv, postaju poželjne.
Najprije – dokle to ponavljati – u kom pravcu ide društvo koje je spremno da toleriše, pravda i minimizira i najveće budalaštine, izraze netrpeljivosti, ratnohuškačke pozive i iz vlasti, i iz opozicije, napose iz svojih redova samo ako su izrečene iz predizbornih potreba. Ili za povećanje rejtinga ili za famoznu „unutrašnju upotrebu“? Nije li to micelijum iz koga rastu i šire se otrovne „političke gljive”? U najmanju ruku, i u ovom slučaju jednake su šanse da građani kojima se upućuju ovakvi pozivi, s jedne strane prepoznaju da je sve „predizborni apel“ ili želja da se ostane u vlasti. Ili da se, s druge strane odazovu pozivima za širenje netrpeljivosti bez obzira na njihovu „predizbornost“.
Nadalje, u svemu se prepoznaje još jedan dokaz da Srbija sve više postaje zemlja u kojoj frekvencija i hiperprodukcija najrazličitijih slučajeva i konfrontacija služi da se održi visok stepen tenzičnosti i stanja stalnih iščekivanja. Pri čemu jedni slučajevi prekrivaju druge, a svi zajedno služe da prikriju nešto treće.
A to treće najčešće su realni životni problemi potisnuti baražom paljbe o visokim nacionalnim ciljevima. No, oružje za „ispaljivanje slučajeva“ u takvom haosu lako može i nekontrolisano da opali. U takvoj atmosferi vjerovatnom postaje i teza „da je sve namješteno“ i dogovoreno među onima koji se prepucavaju da bi se skrenula pažnja sa onih drugih prepucavanja.
Vratimo li se na sam slučaj „Sulje“ koji, iako je pretendent, neće dobiti „fotelju“, opet dolazimo do famoznog klijentelizma. Aleksandar Vučić ga je ovdje upotrijebio svjestan moći da može da „uskrati milost“ zbog čijeg uskraćivanja Ugljanin navodno negoduje. Istovremeno je nedovoljno svjestan da ga time upravo priznaje. I da tako sa klijentelizmom upravo operiše.
Novac nema ‘srpski predznak’
Ocjenjujući to o fotelji, s pravom kao “pijačarsku retoriku” Aida Ćorović, građanska aktivistkinja iz Novog Pazara, posljednjih godina učesnica i u politici kao član Demokratske stranke, a posljednjih mjeseci udaljavajuća iz blizine Pokreta slobodnih građana, najviše se približila „centru mete” kako je ovdje postavljen.
Ona ističe paradoks da Ugljanin ne priznaje državu Srbiju i republičke vlasti, ali „istovremeno ne odbija novac koji ta ista država daje za BNV“. „Taj novac nema ‘srpski predznak’. Ta količina hipokrizije je mučna”, izjavljuje ona za N1, ne isključujući čak mogućnost da je cijeli spor insceniran.
„Možda Ugljanin sve radi ovo u dogovoru sa Beogradom, jer Beogradu stalno trebaju male dimne zavjese. Na dnevnom nivou javnost mora da bude uznemirena. Skreće se pažnja sa ključnih problema – siromaštva i bijede u koju tonemo”. S druge strane, kaže ona „sva trojica lidera iz Novog Pazara su u politiku ušli kao crkveni miševi, a danas su milioneri… Koliko god krili i stavljali na braću, žene, rođake – oni su multumilioneri, dok većina građana živi na ivici, u potpunoj bijedi“.
Poslije svega rečenog, jasno je da ovaj „jedan od trojice“ koji želi da „uskostranački i lično profitira radikalizacijom stavova“ kako mu spočitava „drugi od trojice“, ponovo može da dođe na red za milost bivanja na vlasti. Na kojoj se u užem i širem smislu, kako je pokazalo jedno istraživanje od prije desetak godina, posljednjih decenija smjenjuje ne više od 9.000 ljudi koji čine „nomenklaturu“. Odnosno „klijentelu“ vlasti. I istovremeno kandidate za vlast. U posljednjoj se taj broj sigurno nije smanjio, mogao je samo da poraste!
(TBT, Al Jazeera)
