U ‘Naslijeđenom zlu’ bube izlaze iz odsječenih glava i duhovi vrebaju u senkama, ali najstrašniji trenutak u filmu je scena kada Annie, koju glumi Toni Collette, kaže sinu da ga nikada nije željela i da je pokušala pobaciti. Onda se budi, uznemirena.
Roditeljska krivica je ovdje pravo čudovište.
Preselivši se na teritoriju koja je do sada bila kraljevstvo prestižnih drama, horor nikada nije bio isplativiji i cijenjeniji nego sada. Svjedoci smo zlatnog doba odraslog horora. Tiha i sa razvijenim likovima, ova mješavina nezavisnih filmova i blockbustera sjajno se slaže sa anksioznostima odraslih. Ovi filmovi su se bavili rasizmom, ekonomskim brigama i disfunkcionalnim porodicama; i dok su horori uvijek odražavali društvene i političke brige svog vremena, ako biste morali da izaberete temu ove renesanse, onda je to opasnost tuge koja preplavljuje.
Lik koji se bori sa gubitkom voljene osobe je novi automobil sa tinejdžerima koji odlaze u kolibu u šumi. To je početna tačka filmova “Naslijeđeno zlo“, “Goodnight Mommy“ i “Pyewacket“ koji su se pojavili u posljednje tri godine. A tu je u podžanr apokaliptičnih filmova (It Comes at Night) čiji se narativi vrte oko nestajanja ne jedne osobe već svih.
Ovogodišnji horor blockbuster “Mirno mjesto“ pripada objema kategorijama. Film koji je režirao John Krasinski je priča o kraju svijeta sa nezaustavljivim čudovištem koje je izgleda istrijebilo cijeli ljudski rod. Pokretač priče je pogrešna odluka žene koja dovodi do ubistva njenog brata i uništenja porodice.
“Get Out“, trijumfalni debi Jordana Peelea iz 2017, govori o nesposobnosti da se procesuira tuga. Iako je liberalni rasizam izvor užasa za glavnog junaka, ono što ga čini slijeđenim i bespomoćnim jeste sjećanje na majčinu smrt i krivica što nije uradio više da je spasi.
Nijedan od ovih filmova nije nastavak ili remake. Svi imaju glavne karakteristike horora – natprirodno zlo, užas, jezive podrume – ali evociraju i odgovor pjesnikinje Anne Carson na pitanje: “Zašto tragedija postoji? Jer ste puni bijesa. Zašto ste puni bijesa? Jer ste puni tuge.“
Tokom historije, horor se smatrao dječijim žanrom. Strašni filmovi su počeli da se mijenjaju krajem šezdesetih i sedamdesetih kada je nova grupa ambicioznih režisera odlučila da ih učini mračnijim, realističnijim i zrelijim (“Istjerivač đavola“, “Ne gledaj“). Narednih decenija, horor je postao raznovrsniji i cijenjeniji među kritičarima.
Film “Naslijeđeno zlo“ koji je premijerno prikazan u junu apoteoza je ovog trenda, vizuelno ambiciozna i bezobzirno uznemirujuća priča o natprirodnom koja je istovremeno i meditacija o tugovanju.
Priča počinje sa porodicom koja kasni na sahranu majke. Pošto je održala poluiskren govor o svojoj majci, Annie pita supruga (koga sa sumornim nemirom igra Gabriel Byrne): “Treba li da budem tužnija?“
Kada Annien sin, povučeni tinejdžer koga igra Alex Wolf, bude svjedok nezamislivog nasilja, on se zaledi, onda ode kući, legne u krevet i nikome ništa ne kaže.
“Naslijeđeno zlo“ koristi poricanje tinejdžera kao temu horora, a nedostatak odgovora na smrt djeluje jezivije čak i od smrti.
Nešto u vezi sa nevoljama koje pogađaju ovu porodicu deluje nevjerovatno. Annie je umjetnica koja radi minijaturne kuće na kojima se kamera zadržava i onde glatko prelazi u scenu prave kuće. Implikacija je jasna: ovi ljudi su minorni igrači u drami koju ne mogu da kontroliraju.
Seksualni voajerizam i eksploatacija su dugo bili oznake horora, ali su relativno odsutni u odraslim hororima. “It Follows“ koji se bavi svijetom tinejdžera koristi staru formulu da seks vodi do smrti. Ali taj film nema nikakve karakteristike slešera već je namerno melanholičan i slojevit.
Zagriženim ljubiteljima horora smeta tolika okrenutost likovima. U svom podcastu, romanopisac Bret Easton Ellis kritizira takozvani “nezavisni umjetnički house horor“.
U intervjuu sa Jasonom Bloomom, najutjecajnijim producentom horora danas (“Get Out“, “Split“), Ellis je rekao da previše logično objašnjenje može da upropasti film.
Bloom je odgovorio da njegovi filmovi moraju da budu ukorijenjeni u koherentnoj realnosti.
Ellis je onda naveo zabrinutost mnogih ljubitelja povodom sve veće respektabilnosti žanra. Sada, kako horor privlači bolje glumce, veći budžet i bolje scenarije, ovim filmovima nedostaje zabave. Da li je horor izgubio nešto od svojih uznemirujućih zadovoljstava, da ne pominjemo odlučnost da uplaši?
H. P. Lovecraft je napisao da je najjači strah onaj od nepoznatog. Ali što ste stariji, nepoznatog je sve manje. Vampiri, vukodlaci i zombiji nisu više toliko zastrašujući. Ali duhovi i dalje jesu – kada nas podsjećaju na ono što smo izgubili.
(TBT, NYT)






