Počelo je Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i prvi val hrvatskih navijača pohrlio je u Kaljiningrad, gdje su jučer bili nagrađeni pobjedom nad Nigerijom. Bez sumnje, kada se vrate, pričat će istinitu priču o urednoj, modernoj, lijepoj i sigurnoj Rusiji, nimalo nalik onoj kakvu smo je navikli vidjeti iz tragikomičnih YouTube videa ili filmova.
A ako posjete Moskvu bit će još više ugodno iznenađeni: vrlo raznovrsna i visoko konkurentna gastronomska ponuda, vlastito kraft pivo u gotovo svakom restoranu, čiste fasade, pločnici, besplatni Wi-Fi na gradskim ulicama i u rashlađenom, čistom i brzom javnom prijevozu, beskontaktno mobilno plaćanje i još puno toga naspram čega će Zagreb izgledati vrlo provincijalno i zaostalo.
Putin je pravi čovjek za Rusiju. Ili…?
Kada se vrate, mnogi će nedvojbeno povezati sve viđeno s najpoznatijim ruskim simbolom i brendom 21. stoljeća – Vladimirom Putinom, te zaključiti da je on, unatoč kritikama, pravi čovjek za zadatak, a Rusija pod njegovim vodstvom ide u odličnom smjeru.
Mnogi naši ljudi vole Putina. On je čvrsta ruka, brižni otac kojeg Hrvatska nema. Na ulici, u tramvaju, u kafiću stalno čujete žalbe da Hrvatska nema vođu, lidera, da nema čovjeka “koji bi poveo”. Da nema nikoga tko bi poput Putina s ironičnim smiješkom rekao Amerikancima, Nijemcima i ostalim Francuzima što ih ide i gdje je njihovo mjesto.
Putin je uspješno stvorio privid zaštitnika tradicionalnih vrijednosti, Crkve, vjere i obitelji. Nakon Pussy Riot incidenta odobrio je zakon o zaštiti osjećaja vjernika zbog kojeg vas de facto mogu staviti pod istragu ako u majici Iron Maidena slučajno nabasate na vjernika te mu pokvarite raspoloženje prije mise. Prije tri godine pod istragom se našao jedan ateist koji je u burnoj raspravi na ruskoj socijalnoj mreži VKontakte više puta rekao da Boga nema. Na kraju je pušten, ali apsurd ostaje zapisan u analima. Zatim je Putin podržao zakon o dekriminalizaciji obiteljskog nasilja. Za lagano “odgojno” lupanje supružnika koje ostavlja isključivo natečenost i masnice sada se plaća tek novčana kazna.
Putinova politika je arhetip hrvatskog sna
Na makro razini, Putinova politika i raspodjela resursa također su živi arhetip hrvatskog sna u kojem se s jednim više-manje funkcionirajućim resursom (energenti – Rusija i turizam – Hrvatska) bez prevelikog truda može ostati aktivan i značajan na regionalnoj i međunarodnoj sceni. Pritom Putin obilno nagrađuje “svoje”. Gotovo svi visoki dužnosnici smjestili su svoju djecu na jako dobre položaje u Sberbanku, VTB-u, Gazpromu, Rostelekomu i drugim državnim i privatno-javnim kompanijama. Javni natječaji su izvor bogaćenja i dijele se samo svojima; sve to je našoj hrvatskoj duši tako blisko, razumljivo i toplo.
Jasno je da su ove i slične mjere mokri san prosječnog vladajućeg političara ili političkog uhljeba kojima je cilj fiksiranje stanja u kojemu najlagodnije žive i gdje je njihova verzija domoljublja – audiovizualno glasna, prepuna financijskih bujica i obasjana mašću janjetine – jedina ispravna.
Opčinjenost Putinom korelira i s mitovima o ruskom tržištu prepunom prilika i novca. Svatko je barem jednom u životu čuo od nekoga u birtiji o nekome tko je ’92. u Rusiji prodavao klompe i motike i zaradio milijarde. Vremena su se promijenila i tržište je drugačije, ali hrvatska želja za lakom zaradom kreira vlastitu realnost. Do današnjeg dana na spomen Rusije mnogima uz riječi “O, pa oni imaju brdo para od nafte i ne znaju kamo će s njima!” počinje podrhtavati usnica.
Stoga vladavina Putina utjelovljuje i simbolizira sve ono što voli hrvatska elita i njihov im birač, samo na puno grandioznijoj razini, “s blackjackom i kurvama”.
Slave Putina, ali bježe na zapad
No ruskog nositelja brda para više zanima dobivanje stalnog boravka i investicija u zemljama razvijenog i reguliranog tržišta. Fenomen odobravanja politike ruskog predsjednika i istovremeno života na “mrskom i degradirajućem” zapadu nije sociološki ili politološki obrađen, ali se uklapa u postojeće modele ponašanja. Putin je uspješno distancirao sebe od vlade i činovnika pa se sve pravne neugodnosti, reketarenja, podmićivanja ili zakonodavni apsurdi asociraju s “lošim boljarima”, ali ne i s “dobrim carem” koji jednostavno ne zna da mu dvorski činovnici podmeću.
Korištenje blagodati razvijenog tržišta ruski ili hrvatski čovjek doživljava kao nešto apsolutno normalno, ali i kao nešto što bi postojalo i u njihovoj zemlji da nije mrskih unutarnjih i vanjskih mrzitelja koji danonoćno rade protiv njihovih zemalja. Zato je na nesvjesnoj razini Putin svojevrsni osloboditelj koji će kad-tad poraziti degutantne i zle May, Macrona, Junckera ili Merkel. A pritom naravno sačuvati tržišne pogodnosti. Jer imamo na to pravo, puno smo se u povijesti napatili. Sličnom, ali dakako ekstremnijom logikom bili su vođeni i pripadnici ISIL-a koji su maštali preokrenuti religijsko-vrijednosnu sliku svijeta, a pritom zadržati internet, Amazon i iPhone.
Fantomska slika domovine temeljena na “slavnim danima”
Tu je naravno i dobro proučen problem identiteta u tuđini koji tjera emigranta da traži vrlo konkretne razlike u stilovima života i asocira se sa stavovima i politikama koji su čvršći i krući od zemlje-primateljice te gradi fantomsku sliku vlastite domovine temeljenu na nostalgiji i “slavnim danima”. Politološko istraživanje biračkog ponašanja poljske dijaspore pokazalo je da Poljaci u zemljama liberalnih vrijednosti i demokracije glasaju za konzervativne političke opcije kod kuće.
Postoji čuveni ruski mem o praščiću Petru u bijeloj košulji koji je na traktoru pobjegao na zapad. “Ovdje sam svinja, a tamo – praščić”, glasi stih iz pjesmice koja ide uz animiranu inačicu mema. Malo kasnije, pojavila se sociološki britka i nova inačica mema u kojoj praščić Petar prelazi granicu i useljava se stan s vidikom na Eiffelov toranj. Već na sljedećoj sličici Petar za računalom piše komentare na socijalnim mrežama okružen portretima Staljina, zastavom SSSR-a i malom maketom tenka.
Putinovi fanovi ne shvataju puno toga
Fanovi Putina pak ne shvataju ili ne žele vidjeti jest da se iza puno lijepih stvari, reda ili mira krije i puno negativnih trendova koje je on svojim politikama stvorio ili nije na vrijeme obratio pažnju. Tako se prema službenoj statistici svake godine povećava broj zaraženih HIV-om. Prošle godine službeno ih je bilo oko jednog milijuna. Neslužbeno dvostruko više. Tu su i drugi tradicionalni problemi poput političkih progona, nedostatak transparentnosti ili korupcije. Vjerojatno najveći je ipak totalna odsutnost pravne države. Odnosno, totalna fuzija sudstva s policijom, tužiteljstvom i drugim sličnim tijelima. Statistički 99,64 posto svih sudskih slučajeva završavaju osuđujućom presudom. Budući da hrvatski pravni sustav također zaudara, jasno je da je i u ruskom i u hrvatskom slučaju puno lakše navijati iz sigurnosti kakve tople zapadne države.
Rusija je trenutno u fazi “intelektualne renesanse”, kako kaže ruska politologinja Ekaterina Šulman. Velika je potražnja za intelektualnim i IT proizvodima, postoji puno ideja, a online sektor razvija se neviđenom brzinom. No za takve i slične uspjehe nije zaslužan Putin koji je desetljećima trpao resursni novac u ruke prijatelja ili neučinkovita država koja stalno pokušava srezati dio online slobode i regulirati sve što se regulirati da, već ljudi koji još uvijek imaju dovoljno prostora za stvaranje. Na svu sreću za Ruse, oni su ipak preveliki da svi kolektivno utonu u degradaciju. Na našu nesreću, mi to nismo.
(TBT, Index.hr)
