Vikend u Iranu započinje četvrtkom. Predvečer ljudi preplave ulice Zapadnog Teherana, kreću kući ili u restorane.
Skoro bi se moglo i zaboraviti da se život ovih ljudi promijenio jednim potpisom čovjeka koji živi tisućama kilometara dalje. Donald Trump ovih se dana povukao iz nuklearnog sporazuma s Iranom, koji je potpisao njegov prethodnik Barak Obama i šest svjetskih sila.
Baš kad su se potpisivanjem sporazuma Iranci ponadali da će im taj dokument konačno donijeti mir i prosperitet, Trump je jednim potpisom izbrisao sve njihove nade. Suočeni s novim krugom sankcija, opet su na rubu zajedno s gospodarstvom koje je već počelo čistiti korupciju i loše upravljanje.
Obični svijet pokušava normalno živjeti, a oni koji su gajili nade da će im sporazum barem na neko vrijeme donijeti boljitak, sad su očajni. Iranci koji su nedavno sudjelovali u prosvjedima koji su podijelili zemlju, kao i biznismeni, nastoje se prilagoditi novonastaloj situaciji.
U pustinjskom gradu Kašanu, smještenom oko 250 km južno od Teherana, odvjetnik i aktivist za ljudska prava, Nasrin Sotoudeh, na sudu je branio ženu koja je protestirala protiv obveznog nošenja hidžaba. Gospođa Sotoudeh, koja je već nekoliko puta bila u zatvoru, izjavila je kako je nuklearni sporazum omogućio prostor za disanje onima koji su kritični prema vladi.
“Ovaj Trumpov potez samo je osnažio i ujedinio tvrdolinijaše”, rekla je preko telefona. “Predviđam vrlo loše dane za aktiviste i pobornike građanskih i ljudskih prava.”
U Teheranu pak, poslovni čovjek Hamidreza Faraji, također je upro prst prema tvrdolinijašima. Ovaj 35-godišnjak, odmah nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma 2015., otvorio je parfumeriju, pa je uhodao posao i počeo baš pozitivno poslovati. Iranski čelnici obećavali su brda i doline dolaskom stranih ulagača.
“Mislio sam – ako će ljudi imati više novaca, trošit će više i na parfeme”, rekao je Faraji. Sjedio bi u svojoj trgovini u koju je malo tko navraćao i davao velike popuste onoj nekolicini koji bi ušli. A onda ju je prošli tjedan zatvorio kako bi spriječio daljnje gubitke.
“Ovaj sporazum uništili su – s jedne strane tvrdolinijaši i u SAD-u, a s druge ovi u Iranu i sad smo svjedoci izdisanja tog dogovora” rekao je.
Ipak, život u Teheranu ide dalje, baš kao što je to bilo i tijekom islamske revolucije 1979. i osmogodišnjeg rata s Irakom, tijekom nedavnih protuvladinih prosvjeda i tijekom godina sankcija.
Student Akbari kaže da nije ni želio gledati televiziju koja je prenosila Trumpov govor povodom izlaska iz sankcija.
“Probudio sam se u srijedu, krenuo na sveučilište i čuo sve od kolega. Odmah sam znao da će cijene ponovno skočiti i da će se vratiti bijeda”, kaže Akbari koji inače sluša hip-hop jer je to glas frustriranih.
Moja znanica, liječnica Marzieh Mirzaei pita me znam li možda gdje bi mogla zaposliti svoju kćer:
“Studirala je industrijski management i stvarno je pametna, ali jedina ponuda koju je dobila bila je da u mjesecu mjesecu rade u ljekarni za milijun riala. To je 150 dolara mjesečno.”
“Pa, biste li radili za to?” upitala me.
Drugi muškarac, 36-godišnji otac dvojice sinova, koji prodaje nargile i Zippo upaljače u shopping centru, kratko komentira:
“Zamislite koliko smo jadni kad Trump igra takvu ulogu u našim životima. Koliko smo jadni kad naši vođe stalno sa svima žele ratovati.”
Inzistirao je da napišem: “Želim živjeti normalan život. Amir iz Irana želi normalan život. ”
Malo je ljudi u Teheranu sudjelovalo u prosvjedima koji su se odvijali širom zemlje u više od 80 gradova, tijekom prosinca i siječnja. Zapravo većina srednje klase je smatrala da su prosvjedi tek rezultat nezadovoljstva i ljutnje, ali da nemaju jasan cilj. Nakon što su se SAD povukle iz sporazuma jedna sugovornica kaže da mrzi Trumpa ali i da bi se opet pridružila prosvjedima prvom mogućom prilikom.
“Trenutno se ljudi boje nestabilnosti i htjeli bi zadržati i to malo što imaju samo da ništa ne riskiraju”, govori učiteljica klavira Shadi i nastavlja:
“Ali ja sam spremna ponovno izaći na proteste. Znam da bi me neki mogli nazvati izdajicom ali ne marim više za to. Moj slogan je uvijek isti: kruha, posla i slobode. Mislim da to nema veze ni s Trumpom, ni s nacionalnim jedinstvom.”
I dok jedni smatraju da sankcije nisu ništa strašno u odnosu na rat kroz koji je prošla zemlja, drugi negoduju i kažu da rat ne smije biti standard, niti mjerilo ičega:
“Želimo napredak, želimo da SAD i Iran sjednu za stol!”
Ulični prodavač kaktusa iz automobila pušta muziku. Kaže da Pink Floyd sluša od 5. godine života.
“‘High Hopes’. Ali ja ih nemam previše”, rekao je prodavač, a prenosi The New York Times.
(TBT)
