U nizu twitova u jutro 6. juna 2017., američki predsjednik Donald Trump optužio je katarsku vladu za finansiranje ekstremizma. Udružili su se lideri Saudijske Arabije, UAE, Bahreina i Egipta koji su dan ranije nametnuli blokadu Kataru, nakon što su im godinama prigovarali zbog podrške subverzivnoj i senzacionalističkoj televiziji Al Jazeeri i navodnog pomaganja ekstremističkim skupinama u regiji.
Dok se blokada razvukla na više mjeseci, Trump se činio zadovoljnim što je pustio da se sve odigra. Naravno, u nekoliko telefonskih poziva između predsjednika i lidera Zaljeva Trump je zatražio da poprave svoje odnose, ali pitanje nije bilo prioritet Bijele kuće.
Vojske lobista
Sada Trump opet intervenira – ali samo kako bi prividno promijenio plan. Umjesto žestokog kritizitanja Katara, kao što je to učinio prošlog juna, predsjednik je samo poslao svog nedavno imenovanog državnog sekretara Mikea Pompea na Bliski Istok, gdje je Saudijcima očitao bukvicu. Pompeo je rekao ministru vanjskih poslova Adelu al-Jubeiru da riješi problem s Katarom. Očito je više dosta.
Šta se promijenilo? Trumpova admnistracija je shvatila da nešto hitno mora poduzeti oko njenog odnosa s Iranom i na svojoj strani želi ujedinjeno Vijeće za suradnju u Zaljevu. Trumpova promjena tonova u vezi s Katarom gotovo sigurno znači da je u narednim sedmicama odlučio raskinuti iranski nuklearni sporazum.
Ironično, u međuvremenu je saudijsko-emiratsko-egipatsko-bahreinska blokada postala nova regionalna stvarnost, a Katar je koristio znatne količine novca samo da se održi na površini. Pokrenuo je vlastitu industriju mlijeka, prilagodio letove Qatar Airwaysa, produbio veze s Turskom i prihvatio pošiljke hrane iz Irana, posebno u prvim danima blokade. Emir je za svoju diplomatsku prednost također iskoristio činjenicu da nisu svi u regiji stali uz program četiriju zemalja.
Što se tiče zemalja koje su postavile blokadu, kad su shvatile da se Katar neće povinovati i ispuniti 13 zahtjeva koje su dale kao uvjet za okončanje blokade, posvetile su se nametanju dugoročne izolacije Dohe u regiji. Sukob je tako prerastao u obrazac gdje se svaka strana, kako bi osramotila drugu, u različitim mjerama upušta u objave lažnih vijesti, strateških curenja informacija i hakiranja. S vremena na vrijeme nivo ludosti može se izjednačiti sa srednjškolskim. Etihad Airways je, na primjer, suspendirao letove za Katar; u međuvremenu, objava mailova ambasadora Emirata poprimila je osobine odmazde.
Ali spor je oduvijek imao potencijal da se proširi i van Zaljeva. Svi glavni igrači, uz Tursku, aktivni su na Crvenom moru i Afričkom rogu. Katarci i Turci nedavno su unaprijedili svoje vojne veze sa Sudanom, uznemirivši Egipćane, što je dodatno povećalo uloge u sadašnjim sporovima između Egipta, Sudana i Etiopije oko raspodjele voda Nila i drugih teritorijalnih pitanja. A odjeci sukoba osjete se u Libiji i Tunisu, gdje su zemlje koje su blokirale Katar i sam Katar stale uz suprotstavljene strane.
Sukob se također odigrava i u Washingtonu, gdje Katarci i Saudijci velikodušno troše novac da uvjere političare, članove Kongresa i think tank organizacije. Ove vojske lobista i konzultanata ne ostvaruju mnogo za svoje klijente. Opći konsenzus u Washingtonu je na prilično istom mjestu gdje je bio prije 11 mjeseci: “Niti jedan od tih saveznika nije savršen, a Katarci zasigurno nisu cvjećke, ali imaju neke jedinstvene veze koje su korisne, i da, zračna baza Al Udeida nama je izuzetno vrijedna.”
Ipak, četiri države koje su blokirale Katar bile su zadovoljne imenovanjem Pompea državnim sekretarom. U Rijadu i Abu Dhabiju, zvaničnici su Pompeovog prethodnika, Rexa Tillersona, počeli smatrati dijelom problema. Vjerovali su da, umjesto da vrši pritisak na emira Tamima bin Hamada, Tillerson štiti Katarce od srdžbe predsjednika koji se posvetio borbi protiv terorista, njihovih finansijera i Iranaca. Naravno, Katar je u februaru potpisao niz protuterorističkih i sigurnosnih sporazuma sa SAD-om, a Trumpa je u aprilu posjetio emir u Bijeloj kući, ali s Pompeom u State Departmentu, Katar je morao prihvatiti stvarno stanje.
Trump voli zanovijetati
Samo što je jasno da to nije učinio. Većina očitih objašnjenja za promjenu politike Bijele kuće u sukobu u Zaljevu – možda se Katar doveo u red, možda se njihovo lobiranje isplatilo, možda je Washington shvatio da su Katarci sve vrijeme bili dobri momci – ipak se čini malo pretjeranim. Zašto bi lobiranje, na primjer, sada funkcioniralo, ali ranije ne? Ništa od toga nije logično, pogotovo nakon što je Trump smijenio H. R. McMastera kao savjetnika za nacionalnu sigurnost i zamijenio ga Johnom Boltonom te Pompea premjestio iz CIA-e u vanjske poslove. Niko od njih se nije suzdržavao izgovoriti riječi “radikalni islamski terorizam”, i obojica pozivaju na proglašavanje Muslimanskog bratstva terorističkom organizacijom.
Pompeov zahtjev da zaljevske zemlje riješe nesuglasice ima smisla samo imajući u vidu 12. maj, datum kada predsjednik treba ukinuti sankcije Iranu ili ih ponovno nametnuti, u biti povlačeći SAD iz iranskog sporazuma.
Najveća zabrinutost Washingtona oko blokade, osobito ranije, bila je kako bi raskol u regiji mogao utjecati na sposobnost SAD-a i njihovih saveznika da se suoče s Iranom. Razlog nije taj što je maleni Katar bio ključni igrač u sukobu – Katarci su uvijek imali višeslojan pogled na Iran, smatrajući ga problemom koji bi se trebao riješiti umjesto gurati pod tepih – već to što bi nestabilnost na zapadnim obalama Zaljeva pružila Teheranu priliku da unosi još nereda na arapskom poluostrvu, čineći ono što Iranci često čine kao odgovor na nevolje u arapskom svijetu: iskoriste ga da ojačaju njihov utjecaj.
Ta se prijetnja ispostavila teoretskom. Iranci nikad više nisu bili ohrabreni zbog situacije s Katarom. No, lahko je zamisliti da se to promijeni ako se Washington povuče iz nuklearnog sporazuma i ponovno nametne sankcije Teheranu. Administracija jasno želi ujedinjen Zaljev kako bi se ublažile eventualno destabilizirajuće posljedice. Čini se nevjerovatno da će iranski vojnici pokušati doći na istočnu obalu Saudijske Arabije, ali postoji značajan potencijal za iransku sabotažu (sjećate se Khobar Towersa?) i rat informacijama koji namjerava zbuniti i zastrašiti zaljevske države. Bilo bi bolje da se te zemlje nisu uključile u istu vrstu aktivnosti jedne protiv drugih, jer to samo pruža dodatne mogućnosti Teheranu i njegovim agentima.
Istina je da Trump često voli zanovijetati u vrijeme važnih odluka, ali je bilo znatno manje takvih nonsensa pred dan odluke o sankcijama Iranu. Okret na Katar još je jedan znak da će Trump raskinuti sporazum. On je uslijedio nakon Pompeove izjave u Briselu da ne vjeruje da će predsjednik ostati u sporazumu i neuspjeha francuskog predsjednika Emmanuela Macrona – uprkos svakom obliku laskanja i poniznosti – da dobije obećanje od Trumpa da održi i učvrsti sporazum Katarci su izašli iz kazne zbog Trumpove odlučnosti da ispuni svoje obećanje da će izaći iz Iranskog sporazuma. To nekima može biti olakšanje, ali s obzirom na ono što će vjerovatno uslijediti, emir bi to mogao požaliti.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)
