Piše: Roger Cohen, thebosniatimes.ba
Kada sam bio mlad i živio u lijepom, melanholičnom Buenos Airesu, prijateljica mi je rekla da je “novinarstvo jeftin trik” za mene. Pretpostavljam da je mislila da novinarstvo staje tamo gdje umjetnička kreacija počinje, a to je domen dubljih istina.
Buenos Aires se budio suočen sa nacionalnom noćnom morom. Svaki razgovor kao da se završavao u suzama dok su se roditelji, progonjeni užasnim slikama, prisjećali svoje djece koja su “nestala” u vojnoj hunti. Tada se još nije znalo da su mnogi od hiljada leševa bacani iz aviona u Atlantik u periodu od 1976. do 1983.
Sjedio sam i slušao. To je ono što novinari rade: slušaju kroz tišinu i čekaju znak. Studenti koje je policija pozvala na ispitivanje i koji više nikada nisu viđeni. Studenti ugurani u fordove na Aveniji Corientes. Trudnice koje su ubijane čim bi rodile djecu koju bi vojni parovi bez djece uzimali.
Argentina toliko bogata i toliko opljačkana, bila je zastrašujuća. Buenos Aires u svojoj eleganciji me je podsjetio na Flaubertov komentar o stilu, da je on “iscjedak iz dublje rane”. Argentince je opterećivala distanca. Bila je to neka vrsta progonstva.
Ispričao sam priču na način koji, čini mi se, najviše otkriva: kroz bol ljudi koje sam sreo. Presjek ličnih i nacionalnih psiha mi je uvijek bila najbogatija tačka novinarskog istraživanja.
Držao sam se onoga što znam. Ali činjenice nisu adekvatne. Sjećam se dvoje ljudi, muškarca i žene, koji su sjedili u restoranu u ratom uništenom Bejrutu. Konobari su pažljivo savijali platnene salvete kao mali znak prkosa. Da, to je bilo opipljivo. Ali šta se dešavalo između para, šta je naseljavalo mali magični prostor između njihovih prstiju i kako je to momentalno izbrisalo bombardiranje?
Rat je jedna stvar, ratno vrijeme druga. Može se debatirati o tome gdje leži veća istina. Kao što je izraelski novinar Amos Oz nekada rekao: “Činjenice ponekad postanu neprijatelji istine.”
Pikasova “Guernica” je slab faktografski izvještaj o onome što se dogodilo u baskijskom selu 26. aprila 1937. i magičan prikaz onoga što se dešavalo u svakom selu koje je ikada bombardirano u bilo kom ratu. Slika je savršena novinarska vijest ako se mjeri brojem univerzalnih istina koje sadrži.
To, međutim, nije ono o čemu novinari pišu veći dio vremena. Njihov domen su činjenice, dosadne činjenice koje obaraju vlade. Živimo u vrijeme velikog novinarskog cvjetanja podstaknutog prezirom prema istini i često ustavu i Bijeloj kući Donalda Trumpa. Novinari mogu promijeniti stvari.
Možda je to i poenta: promijeniti stvari na neki mali ali važan način.
Jeste, novinarstvo može biti “jeftin trik” kada je samozadovoljno ili voajerističko, prezrivo ili plitko. Novinari izazovu patnju i produže dalje, a patnja ima tendenciju da potraje.
Postoji dio u filmu “Gandi” kada izmišljeni dopisnik New York Timesa Vince Walker, koji je vidio brutalan britanski napad na nenasilni protest Gandijevih pristalica, diktira svoju vijest. Znoji se, pod pritiskom je i na ivici suza dok diktira posljednji pasus: “Kakvu god je moralnu vlast Zapad ovdje imao, danas je izgubljena. Indija je slobodna jer je istrpjela sve što joj čelik i okrutnost mogu dati i nije ustuknula niti se povukla.”
Sve je tu: glava i srce sjedinjeni, dopisnik koji je bio svjedok dešavanja i koji je utjecao na historiju. Biti tu u vrijeme promjena rijedak je dar. Sve u novinarstvu se promijenilo osim onih suštinskih stvari.
Kada sam bio veoma mlad, odlazio sam u Nacionalni park Kruger u Južnoj Africi. Djelovalo je kao da je priroda spora sa iznenadnim bljeskovima ubrzanja. Ništa se nije pomjeralo kako je vrelina dana rasla. Onda bi se vazduh ubrzao. Orao bi sunuo uvis, slonovi bi pojurili. Život je tada bio pitanje čekanja i tajminga. Mogao je da bude besposlen nekoliko godina da bi onda sabio više godina u jednu.
Takvo je i novinarstvo, uljuljkivanja i ubrzavanja, adrenalin i problematična ispitivanja. Čega se sećam? Pronalaženja dvoje ukradene argentinske djece u Paragvaju, toga što sam bio tu kada je Pinoče pao, praćenja rata u Bosni do posljednje NATO intervencije, davanja glasa hrabrim Irancima 2009: to su trenuci kada se činilo da su riječi bile od vitalnog značaja.
Poslije neuspjelog pokušaja pogubljenja u februaru, Alabama i advokati Doylea Leeja Hamma postigli su privatnu nagodbu da mu se poštedi život. Napisao sam kolumnu “Ludilo smrtne kazne u Alabami”. Hammov advokat Bernard Harcourt rekao mi je: “Bez tvog članka, mislim da ne bismo bili ovdje danas. On je promijenio sve.”
(TBT, The New York Times)
