Piše: Cristopher Hill, http://thebosniatimes.ba
Opasan svijet bi mogao da postane još opasniji.
Nakon godinu dana gotovo svakodnevne drame svijet je počeo da se navikava na realnost Trumpove administracije, koja podrazumijeva česte napade ad hominem na strane lidere i nestalnost u odnosima čak i s bliskim saveznicima. Počev od njemačke kancelarke Angele Merkel, američki saveznici, naročito u Evropi, prepoznali su da više ne mogu da se uzdaju u SAD.
Posljedično, oni sve više pokušavaju da ublaže posljedice unilateralnih odluka Trumpove administracije, čiji znatan broj direktno potkopava globalnu saradnju. Naročito to što je Trump povukao SAD iz Transpacifičkog partnerstva i Transatlantskog partnerstva za trgovinu i investicije, što su inicijative koje bi pomogle da se zacementira globalna uloga Amerike, kada ih Trumpova administracija ne bi posmatrala kao liliputanske zavjere protiv SAD.
Trump se u skorije vrijeme više usredsređuje na ovaj pristup, te uvodi visoke carine na aluminijum i čelik, od čega su pojedini saveznici privremeno izuzeti, što ne važi za Japan. To ne izgleda dobro japanskom premijeru Šinzu Abeu, koji je pojurio da prvi prigrli Trumpovu administraciju.
Dok se sve ovo odvijalo, Tillerson i Mekmaster su se borili. Stidljivost i arogancija su fatalna kombinacija za državnog sekretara, a ipak, upravo je to ono što je Tillerson pokazao – i rijetko kada je odavao utisak da je imao lijep dan na poslu. Slično tome, Mekmaster, brzinska zamjena za osramoćenog Michaela Flynna, odavao je utisak da je nedovoljno kvalifikovan, da ne može da se poveže s predsjednikom ili da upravlja dinamikom između agencija.
Nasuprot tome, Pompeo i Bolton su pokazali da mogu da komuniciraju s Trumpom, što nije mali podvig za predsjednika koji je dobro zagazio u drugu godinu svog mandata, a koji tek treba da razvije jako partnerstvo sa svojim timom za nacionalnu bezbjednost. Ali ni jedan ni drugi nikada nisu pokazali kapacitete za hvatanje u koštac s krizom, a još manje za zaustavljanje propadanja američkog globalnog rukovođenja.
Imenovanje za državnog sekretara, za najprestižniju poziciju u kabinetu, za Pompea predstavlja korak naprijed; njegovom kratkom stažu direktora CIA prethodio je period od šest godina u Predstavničkom domu, gdje je zastupao četvrti kongresni distrikt Kansasa. Većina Amerikanaca je za njega prvi put čula 2015, kada je detaljno saslušavao tadašnju državnu sekretaricu Hillary Clinton u vezi sa ulogom koju je navodno imala u tragičnoj smrti američkog ambasadora u Libiji. Iako bi taj učinak mogao potencijalno da ukazuje na poželjnu brigu za bezbjednost američkih diplomata u inostranstvu, on također ukazuje na politizovani pristup bezbjednosti i donošenju odluka, što se također odrazilo na Pompeov staž u CIA.
Što se Boltona tiče, on je bio politički zastupnik u nekoliko administracija. Afirmisao se kao arhineprijatelj tradicionalno apolitičnih vladinih agencija, koje zvaničnici Trumpove administracije sada žigošu kao dio „duboke države“, redovno optužujući takve profesionalce, kao i diplomate, za „popustljivost“.
Uporna svađalica, Bolton nije bez dostignuća. Njegova Inicijativa za sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje, koja je pokrenuta za vrijeme administracije Georgea Busha mlađeg, generalno se smatra diplomatskim uspjehom koji je pomogao razvoju međunarodne saradnje. Ali, Bolton se uglavnom pokazao kao spoljnopolitički jastreb sa sklonošću ka unilateralizmu.
S krizom sa Sjevernom Korejom na horizontu, svijet neće morati mnogo da čeka da bi otkrio kako se Boltonove i Pompeove sklonosti sprovode u djelo. Od obojice se očekuje da počnu da rade svoj novi posao uoči Trumpovog očekivanog susreta s Kim Jong-unom, što je još jedna iznenadna unilateralna odluka Trumpa.
Mnogi u Republikanskoj stranci koji su skeptični prema diplomatiji, a čiji je Bolton lider, ne pokazuju dobru volju prema Trumpovoj odluci da se sastane s Kimom, tvrdeći da su razgovori s diktatorima traćenje vremena, što na kraju ide naruku autokratama. Čak i oni koji instinktivno podržavaju diplomatiju imaju ozbiljne sumnje – ako Trumpov gambit propadne, bez dodatnih diplomatskih mjera na raspolaganju, preostat će samo vojna rješenja.
Bolton i Pompeo možda vjeruju da je najbolji mogući ishod da do samita dođe, te da Trump bijesno izleti iz prostorije. Ali negativan ishod nije ono što većina ljudi želi, naročito s obzirom na manjak uvjerljivih alternativa. A gotovo sigurno nije ono što Trump želi, s obzirom na njegovo nastojanje da dokaže da je bio mudar što je prihvatio Kimov poziv na sastanak. Opseg podrške koju Pompeo i Bolton pružaju inicijativi će stoga imati značajan uticaj ne samo na sam samit, već i na Trumpov predsjednički mandat.
Da li će Bolton biti voljan da angažuje južnokorejske lidere koje tako često kritikuje da su popustljivi da bi uskladio stavove SAD i Južne Koreje? Da li će on ili Pompeo raditi s Kinezima da bi utvrdili efikasan model saradnje? Da li će bilo koji od dva zvaničnika biti voljan da se sastane sa Sjevernokorejcima prije samita da bi obezbijedili pozitivan ishod?
Predsjednik može s vremena na vrijeme da izvede i poneki mađioničarski trik. Ali taj trik je moguć samo kada diplomate, koje obično predvodi savjetnik za nacionalnu bezbjednost i državni sekretar, pripreme kulise. Da li Pompeo i Bolton to mogu da urade još nije poznato. Ono što jeste, je da ćemo morati da se oslanjamo na nadu, a ne na iskustvo.
/Autor je bivši pomoćnik za Aziju državnog sekretara SAD. Sada je profesor na Univerzitetu Denver/
(TBT, Project Syndicate)