TEME
Vlasti u Bosni i Hercegovini ne čine ništa kako bi osobama
koje su bile izložene utjecaju radikalnih islamista pomogle u nastojanjima da
se oslobode utjecaja takve ideologije i ponovno se uklope u društvo iz kojega
su bili izolirani zbog indoktrinacije zagovornika ekstremizma
FOTO: (Screenshot: YouTube)
Vlasti u Bosni i Hercegovini ne čine ništa kako bi osobama
koje su bile izložene utjecaju radikalnih islamista pomogle u nastojanjima da
se oslobode utjecaja takve ideologije i ponovno se uklope u društvo iz kojega
su bili izolirani zbog indoktrinacije zagovornika ekstremizma, tvrdi Dino
Pečenković, nekadašnji pripadnik zajednice radikalnih islamista – vehabija,
čije je sjedište bilo u Gornjoj Maoči kod Brčkog.
U opširnoj ispovijesti koju je, u dokumentarcu namijenjenom
TV emitiranju, u petak objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN), Pečenković
je prvi put potanko ispričao kako je dospio u redove ekstremista i kakve traume
je doživio, a za sve krivi oca i majku tvrdeći kako su ga oni naveli na taj
put. Pečenkovićevo ime postalo je poznato nakon što je Mevlid Jašarević,
državljanin Srbije, no također pripadnik vehabijske zajednice u Maoči, u oktobru
2011. napao veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu.
Zbog tog je napada Jašarević pravomoćno osuđen na 15 godina
zatvora, a Pečenković je uhićen jer se ispostavilo kako ga je upravo on, na dan
napada, iz Maoče dovezao u Sarajevo. U pritvoru je bio tri mjeseca, a prema
osobnim navodima pritom je u cijelosti surađivao s istražiteljima i protiv
njega nikada nije podignuta nikakva optužnica.
Danas kaže kako mu je otac naložio da Jašarevića odveze u
Sarajevo i izričito tvrdi kako nije mogao ni naslutiti na što se Jašarević
sprema kada ga je vozio u grad u kojemu će ovaj kasnije počiniti teroristički
napad. Pečenković tvrdi kako je očeva odgovornost i to što je uopće dospio u
Gornju Maoču.
Put od otkrivanja vjerske pripadnosti do radikalizacije
Do početka rata, kako kaže, živio je u “normalnoj
komunističkoj porodici” u kojoj se vjerska pripadnost uopće nije
izražavala. Vjernicima su postali, kako kaže, kada i većina ostalih, odnosno
kada je počeo rat u BiH. “Počelo se postiti, ramazan i to je to. Kapak”,
kaže jednostavno Pečenković.
Nakon rata otac ga je poslao i u mekteb, vjersku školu. No
ključan preokret zbiva se oko 2000. godine kada u Bihać, u kojem su živjeli,
stiže Nusret Imamović, vođa vehabijske zajednice iz Gornje Maoče, koji će 2014.
otići u Siriju zajedno sa svim članovima obitelji i tamo se priključiti
terorističkoj organizaciji Fronta al-Nusra. Upravo pod Imamovićevim utjecajem,
tvrdi danas Pečenković, njegov otac donosi odluku da se cijela obitelj iz
Bihaća preseli u Maoču.
U toj su izoliranoj zajednici zatvorenoj za strance svi bili
izvrgnuti radikalizaciji. Na oca, majku i dvojicu braće to je definitivno imalo
utjecaja, no Pečenković kaže kako je on prema svemu tome stalno bio sumnjičav i
propitivao je stvari. Otac ga je zbog toga proglasio “ćafirom”
(nevjernikom) i stoga mu zabranio boraviti u istoj sobi s dvojicom braće.
Godine 2013. zbiva se novi preokret, kada otac nestaje, a
majka tvrdi kako je otišao raditi u Austriju. Od Dine je zatražila da za braću
Haruna i Osamu Ahmeda ishodi dokumente kako bi mogli dobiti pasoše. Čim su to
obavili, svi troje također nestaju, a mati se potom telefonom javila iz Turske.
Dino navodi kako mu je odmah bilo jasno da se zapravo
spremaju u Siriju. “Da sam znao, nekako bih ih spriječio”, kaže
danas. Prema podacima sigurnosnih agencija u BiH, najmanje 250 državljana BiH
otišlo je na ratišta u Siriji i Iraku kako bi se tamo pridružili islamističkim
ekstremistima.
Država nije spriječila ekstremizam i ne pomaže u
reintegraciji
Nakon prvog kontakta s porodicom Dino se s njima čuo
otprilike jednom mjesečno. Prošlog ljeta doznao je kako mu je poginuo mlađi
brat, koji je tada imao 18 godina, a nakon dva mjeseca i otac. Obojica su se
borili u redovima islamističkih terorista. Harun je postao ratnik s 15 godina,
a s 18 godina ubile su ga kurdske snage.
“Harunu je sve bilo smiješno. Oženio se sa 16 godina i
dobio sina s 18. I eto, ljetos je poginuo”, kaže Dino koji tvrdi kako ne
zna što mu je s majkom i drugim bratom, jer s njima nema nikakvog kontakta.
Za smrti svojih najbližih krivi oca i majku, ali i državu
BiH tvrdeći kako su državne vlasti morale spriječiti odlazak na strana ratišta.
“Ekstremizam mi je uništio porodicu, a država ništa
nije učinila da to spriječi”, kaže Dino. Tvrdi kako od države nije dobio
nikakvu pomoć ne bi li se integrirao u društvo i nastavio s normalnim životom.
Država mu nije ponudila nikakvu egzistenciju pa on, kao i
svi bivši radikali u bosanskohercegovačkom društvu, sada funkcioniraju kako
neka vrsta “izvanzemaljaca”, kako sam kaže.
“Ova naša država samo uzima, ništa ne daje”,
zaključio je Pečenković navodeći kako se na kraju ipak sam snašao, oženio se te
sad “slaže kockice” svog života.
Vlasti nemaju odgovarajući model deradikalizacije
Profesor Fakulteta za kriminalistiku pri sarajevskom
sveučilištu Jasmin Ahić tvrdi kako, unatoč spremnosti da se suoči s problemom
radikalizma, vlasti u BiH još nemaju odgovor na to kako učinkovito potaknuti
proces deradikalizacije jer nije ponuđen odgovarajući model koji bi odgovarao
specifičnostima zemlje. Umjesto toga, kako je kazao, u BiH se primjenjuju
metode poput onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji.
“Država mora naći programe kako bi ti ljudi ponovo
postali dio društva”, kazao je Jahić ukazujući na problem
“etiketiranih” ekstremista, koji nakon odsluženja zatvorske kazne
zapravo uopće ne mogu naći posao, niti se uklopiti u redoviti život.
Pred Sudom BiH do sada su procesuirana 22 povratnika sa
sirijsko-iračkih ratišta, kojima je ukupno izrečeno nešto manje od 40 godina
zatvora. Najviše je kazni do godine dana zatvora i one se po pravilu izriču
temeljem sporazuma o priznanju krivice.
(TBT)
