KOLUMNA
Većina je glasala za izlazak iz EU posmatrajući svijet kroz
tako iskrivljeno sočivo („Vratimo riječ ‘velika’ u Veliku Britaniju“)
Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Patrick Wright, bivši direktor britanske diplomatske službe,
u svojoj novoj knjizi Iza diplomatskih linija / Behind Diplomatic Lines daje
poučan uvid u pogled na svijet Margaret Thatcher. Bivša britanska premijerka je
željela da Južnoafrička Republika postane „zemlja bijelaca“ i smatrala je da izbjeglice
koje su iz ratom ugroženog Vijetnama bježale na brodovima treba baciti u more
prije nego što stignu do Hong Konga. Osim toga, pokojna premijerka je naročito
bila obuzeta „germanofobijom“.
„Bila je opsjednuta idejom njemačke dominacije u evropskoj
zajednici“, piše Wright. „Samo pominjanje ujedinjenja Njemačke za nju je bilo
noćna mora“. U jednom trenutku situacija je postala tako loša da je bivši
ministar inostranih poslova Douglas Hurd izjavio: „Kabinet premijerke čine tri djela:
skupštinska zasjedanja, unutrašnji poslovi i ksenofobija.“
Njemački ambasador u Britaniji je bio na dobrom tragu kada
je ove nedjelje izjavio da su pristalice brexita opsjednute Drugim svjetskim
ratom. Ukazujući na popularnost filmova kao što su Najmračniji čas / Darkest
Hour i Dankerk / Dunkirk, ambasador Peter Ammon je rekao: „Historija je puna
dvosmislenosti i uspona i padova, ali ako se fokusirate jedino na to kako je
Britanija sama stajala na braniku slobode u Drugom svjetskom ratu, kako se
hrabro suprotstavila njemačkoj dominaciji, pa, to je lijepa priča, ali ona ne rješava
nijedan od problema današnjice“. (Ako nas je Drugi svjetski rat ičemu naučio,
to je da ništa ne možemo sami. Zato se naime i kaže da smo bili jedna od
zemalja saveznica.)
Bilo je nekoliko dobrih razloga da se glasa za izlazak iz
Evropske unije – iako ih je kampanja za izlazak rijetko pominjala i izvjesno
nije zbog njih pobijedila. Nostalgija za specifičnom i osobenom verzijom naše historije
znatno je starija od brexita. Podsjećajući na riječi pjesme koju Britanci
skandiraju kad god Engleska i Njemačka igraju fudbal – „Dva svjetska rata i
jedan svjetski kup“ – akademik Paul Gilroy u svojoj knjizi Nakon imperije /
After Empire kaže: „Hvalisanje koje ovo skandiranje odražava sastavni je dio
šireg stanja poricanja. Ono nam pokazuje da silazna putanja britanske 20-ovjekovne
historije nije bitno uticala na naš doživljaj sebe samih. Mi vjerujemo da su
generacije koje su trijumfovale u svjetskim ratovima 1918. i 1945. godine i
dalje među nama – nevidljive, ali opipljive.“
Ammon je samo donekle u pravu. Iako se u pozadini brexita
svakako naslućuje melanholična čežnja za slavnom prošlošću, period koji brexit
priziva nije Drugi svjetski rat već jedan duži, manje cijenjeni i manje
otvoreno slavljeni period – doba imperije. Podsjećanja na svjetske ratove su u
nekim ljudima pojačala već prisutno osećanje prkosa, ali sjećanja na imperiju
su bila presudna. Naša kolonijalna prošlost i nesposobnost da se izborimo sa
njenim ishodima kod mnogih ljudi stvaraju utisak da smo mi daleko veći,
snažniji i uticajniji nego što zaista jesmo. U jednom trenutku smo ubijedili
sebe da je razlog zbog kojeg se nalazimo u centru većine mapa svijeta to što se
svijet vrti oko nas, a ne to što smo ih mi crtali.
Većina je glasala za izlazak iz EU posmatrajući svijet kroz
tako iskrivljeno sočivo („Vratimo riječ ‘velika’ u Veliku Britaniju“). Ammon
objašnjava te fantazije ratnim pričama koje su pobornici brexita slušali u djetinjstvu.
„Naravno, svaku državu definiše njena historija, a neke sebe posebno definišu
kroz iskustvo ratova prethodnih generacija – mnogi se neizmjerno ponose onim
što su njihovi očevi radili u ratu“. Ali imperija je u imaginaciji ljudi nadživjela
rat i dio je identiteta mnogih pobornika brexita.
Douglas Carswell, jedini poslanik Stranke za nezavisnost
Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) u vrijeme referenduma, odrastao je u Ugandi;
Arron Banks, koji je finansirao UKIP i ksenofobnu Leave.EU (Napustimo EU)
kampanju, proveo je djetinjstvo u Južnoafričkoj Republici, gdje je njegov otac
bio upravnik na plantažama šećera, kao i u Keniji, Gani i Somaliji; Henry
Bolton, aktuelni vođa UKIP-a, rođen je i dijelom odrastao u Keniji; Robert
Oxley, šef medija u organizaciji Vote Leave (Glasaj za izlazak) ima čvrste
porodične veze sa Zimbabveom. Možemo samo da pretpostavimo kakav su uticaj te
formativne godine izvršile na njihove političke svjetonazore (Carswell svoj
libertarijanizam pripisuje „despotskoj vladavini“ Idija Amina).
Imperija nije bila prisutna samo u kampanji za izlazak iz
EU. Ona sada uobličava našu pregovaračku strategiju. Tako smo u proteklih 18 mjeseci
prešli put od oholosti do poniženja. Već nekoliko generacija unazad mi
posmatramo svoje prednosti i slabosti drugih kroz pogrešnu stranu
uveličavajućeg stakla. Iako je naš oslabljeni položaj u svijetu sasvim
očigledan mi, baš kao naš ministar spoljnih poslova Boris Johnson koji u
Mjanmaru recituje Kiplingovu pjesmu natopljenu imperijalnom nostalgijom – nismo
u stanju da se prilagodimo.
Naše buđenje iz imperijalnog sna bi bilo smiješno (mada nam
se mnogi smiju) kada njegove posljedice ne bi bile tako teške. Boris Johnson je
u donjem domu parlamenta izjavio da će 27 zemalja članica EU „malo sutra“
dobiti ogromnu odštetu zbog izlaska Britanije iz EU. To malo sutra je stiglo i
sad ćemo morati da platimo 35-40 milijardi funti.
Po ugledu na Margaret Thatcher, Theresa May se u toku
izborne kampanje prošle godine hvalila da je „jako teška žena“. „Sljedeća osoba
koja će to iskusiti bit će Jean-Claude Juncker“, tvrdila je ona. Onda su predsjednik
Evropske komisije i njegov tim gledali zbunjenu Theresu May u čijem ponašanju
nije bilo ni traga nadmoći i ratobornosti. Nakon jedne večere u Dauning stritu,
evropski pregovarači su zaključili da ona „ne živi na Marsu, nego u nekoj veoma
udaljenoj galaksiji.“
U toku nedavnog sastanka iza zatvorenih vrata između Therese
May i njemačke kancelarke Angele Merkel, dvije liderke su navodno vodile
tragikomičan razgovor nalik pokvarenoj ploči. Theresa May je pitala Angelu
Merkel: „Koja je vaša ponuda?“ Angela Merkel je odgovarala: „Ali vi odlazite –
ne treba mi da dajemo ponudu. Kažite šta želite“. Na to je Theresa May
uzvraćala: „Koja je vaša ponuda?“ I tako u beskraj.
Promjena lidera ne bi donijela ništa novo. Theresa May,
kojoj nedostaju ne samo autoritet i koherentnost, već i relevantnost i
kredibilitet, u ovom trenutku je slika i prilika ne samo sopstvene vlade nego i
cele zemlje. Zagovornici brexita su na prvi pogled dobili ono što su htjeli:
brexit. Oni su mislili da ćemo moći da diktiramo uslove. Ne možemo. Mislili su
da ćemo moći tek tako da odemo. Ne možemo. Njihov plan je kao plan psa da vozi
kola za kojima trči. Sada im postaje jasno koliko malo suverenitet znači za
zemlju veličine Britanije u neoliberalnoj, globalizovanoj ekonomiji – osim ako
ne računamo to što ćemo imati plave, a ne crvene pasoše (koje smo mogli imati i
bez brexita). Nije nam potrebna promjena lidera već promjena pravca kretanja.
Theresa May je lično odgovorna za krizu u kojoj se nalazimo
u onoj meri u kojoj je Anthony Eden bio lično odgovoran za Suecku krizu 1956.
Kad smo već kod toga, ta kriza nam pruža bolju paralelu za razumijevanje
situacije nego ona sa Drugim svjetskim ratom. Bilo je potrebno da Britanija i
Francuska nastupe sa pretjeranom samouvjerenošću – kaznivši Egipat zbog
preuzimanja Sueckog kanala od kolonijalnih sila i njegove nacionalizacije – da
bi uvidjele koliko je njihov uticaj opao poslije ulaska SAD na svesku scenu.
„Francuska i Engleska nikada neće biti sile na nivou SAD-a“,
rekao je tadašnji kancelar Zapadne Njemačke, Konrad Adenauer, francuskom
ministru spoljnih poslova. „A neće ni Njemačka. Preostaje nam samo jedan način
da zaigramo odlučujuću ulogu u svijetu: da ujedinimo Evropu… Nemamo vremena za
bacanje. Ujedinjena Evropa će biti vaša osveta.“
Britanija ponovo nastupa s pretjeranom samouvjerenošću.
Radije živimo u prošlosti nego da od nje nešto naučimo. Zato je naš sadašnji
položaj oslabljen, a budući neizvjestan.
(TBT, The Guardian)
